Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Iv 2,13-22
Blizu bijaše židovska Pasha. Stoga Isus uziđe u Jeruzalem. U Hramu nađe prodavače volova, ovaca i golubova i mjenjače gdje sjede. I načini bič od užetâ te ih sve istjera iz Hrama zajedno s ovcama i volovima. Mjenjačima rasu novac i stolove isprevrta, a prodavačima golubova reče: »Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku!« Prisjetiše se njegovi učenici da je pisano: Izjeda me revnost za Dom tvoj.
Nato se umiješaju Židovi i upitaju ga: »Koje nam znamenje možeš pokazati da to smiješ činiti?« Odgovori im Isus: »Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.« Rekoše mu nato Židovi: »Četrdeset i šest godina gradio se ovaj Hram, a ti da ćeš ga u tri dana podići?« No on je govorio o hramu svoga tijela. Pošto uskrsnu od mrtvih, prisjetiše se njegovi učenici da je to htio reći te povjerovaše Pismu i besjedi koju Isus reče.
Kako se samo naravno odnosi Isus prema svome tijelu. Kako neposredno govori o tijelu kao o Hramu! Hram i tijelo su bliski. I hram i tijelo obuhvaćaju, zakriljuju nešto dragocjeno. Ova riječ iz Ivanova Evanđelja zrcali nešto od stava ranih kršćana prema svome vlastitom tijelu. Duhovni ljudi, ljudi Duhom ispunjeni, na drukčiji se način odnose prema svome tijelu od onih koji su emocionalno kržljavi, osiromašeni, zgrčeni. Dugo vremena pao je u zaborav u kršćanstvu taj ranokršćanski odnos prema tijelu, to iskustvo rane Crkve, naime, da nas Bog u tijelu pohađa, da nas Bog u tijelu dotiče, da je Bog postao tijelom, da su svi sakramenti tvarne vrijednosti, elementi i riječ. Zaboravljamo da je tijelo rezonantni prostor za dušu. Duša u tijelu odzvanja. U tijelu se odvijaju svi procesi, usponi i padovi koje čovjek kao živo biće doživljava.
Tko to od nas ne zna za teška raspoloženja, kad su nam noge olovno teške, kad je svaki korak muka i nevolja? Ali isto tako i stanja kad od radosti poskakujemo, kad bismo plesali od sreće. Tako se zbiva kad smo blizu Bogu, kad osjećamo snažno u srcu svoga Boga, nakon dobre ispovijedi ili nakon pričesti. Stoga se u svim religijama mogu naći izražajni oblici koji odgovaraju duševnim stanjima: Plesovi, hodočasnički putovi koji vode čovjekovu nutrinu. Čovjek je uključen cijelim svojim bićem – duhom, dušom i tijelom – u hodu, plesu, sjedenju stajanju. Čovjek postupno uranja u sami Božji misterij, u harmoniju s cijelim svijetom. Preko tijela i iskustva u tijelu uranjamo u Boga.
Sjetimo se starih ali i suvremenih hodočasničkih putova – u Rim, Jeruzalem, Santiago. Bijaše to ravno pustolovini, hodu u neizvjesno. Ljudi su na sebe uzimali obveze i terete, zapućivali su se tjednima ili mjesecima, pješice, nisu štedjeli vremena ni novca da bi bili bliže Bogu i cilju svoga života. Pogotovo u društvu s drugima. Čovjek osjeća da ga nešto iznutra nosi, da nogama vjeruje. On je na zemlji hodo-časnik na putu u vječnost.
Možemo reći: Ona dragocjenost koju čovjek nosi u sebi, onaj biser u duši, treba nužno i vanjsku zaštitu, prostor u kome je čovjek skrovit. Hramovi su i crkve nastale upravo iz te potrebe. Nutarnji doživljaj treba zaštitu i rezonancu – živu jeku. Kad ulazimo u neku drevnu, romansku ili gotičku, srednjovjekovnu crkvu, osjećamo kako naše tijelo i taj sakralni prostor do kraja uklapaju u savršenu harmoniju. U tim crkvama osjećamo, zapažamo sklad, harmoniju mjera i usmjerenost prema Nebu, kozmosu. Oduvijek se prostor u kome se Bog štuje smatrao u religijskoj predaji kao živi organizam komu dugujemo poštovanje, čast i savjesnu njegu. Nije on nikakav muzejski prostor, u što se pretvaraju danas velebne katedrale na Zapadu.
Isusa boli u duši kad vidi što se čini od Svetinje njegova Oca, kako su je pretvorili u tržnicu gdje se svašta prodaje i kupuje. Jednako boli i svetoga Franju kad vidi kako su u asiškoj okolici zapuštene svetinje i crkve, a svatko se brine za svoje poslove. Zbiva se upravo ono što zbori i predbacuje prorok Hagaj nakon Babilonskoga sužanjstva, kad se svatko dao na gradnju svoga doma i kuće, a Dom Božji ostaje pust. Zato ništa ni plodi blagoslovom u životu, jer Bog nije u središtu, Hram nije ona osovina oko koje se sve okreće.
Isusovo nutarnje ćutilo i osjetilo za dostojanstvo i svetost Božje kuće povodom mu je da uzme bič i čisti hram. Znao je i za dostojanstvo vlastitoga tijela pa je dopustio onoj grješnici da mu dragocjenom pomasti pomaže noge, otire ih svojim kosama, ili pak da mu u Betaniji pomažu glavu skupocjenom nardovom pomasti. Isus ne odbija nježnost, što je drugima sablazan. Ne plaši se Isus čisto ljudskih osjećaja i stoga prekorava one koji prigovaraju kako se to moglo prodati za velike novce.
Do koje mjere Isus cijeni svoje tijelo vidimo iz euharistije. Ovo je moje tijelo – za vas. Ono se za vas predaje. Riječ se obično odnosi ili tumači glede njegove smrti. Ali i dok je živio, dok je hodio Galilejom, on se razdavao. Razdavao je svoje tijelo, oko njega su se tiskali, gurali, on je liječio sve koji su trebali ozdravljenja. Iz njega iz tekla, izlazila sila koja je liječila sve, veli se kod Luke (Lk 6,17-19).
Zacijelo su ljudi osjećali da je susret s Isusom nešto dragocjeno. Tako i ona žena troši vrijednost od tristo denara nardove pomasti – što je jedna cijela godišnja plaća za radnika. Miris se širi kućom, ali miris širi i Isusova osoba. On je širio oko sebe miris i dar Duha Svetoga. Kao što su tijelo i smrt međusobno povezani, tako je i s tijelom i hramom. Činjenica je: Naše tijelo nosi kao i svako stvorenje i sve što je načinjeno klicu smrti u sebi. Isus smjera na hram svoga tijela.
Vidimo što je danas ostalo od silnoga jeruzalemskoga Hrama – nešto kamenih gromada i ostataka. I mi iz godine u godinu gubimo svoje fizičke snage. Oni vele kako je trebalo 46 godina da se Hram sagradi. Tako je i s organizmom. Propadanje, bolesti, sudbina, ali Isus jasno govori o obnovi, ponovnome rađanju, uskrsavanju. Ono uzvišeno i lijepo što nose u sebi i tijelo i hram onkraj je bilo kakva ljudskoga djelovanja i razaranja. Duh Sveti boravi u hramu čovjekova tijela, i on će sve uspostaviti ponovno, ljepše, uzvišenije i veće od bilo kakva drugoga zdanja komu se divimo.
A ono što Duh čini, izražava se u Svetome pismu riječju Pasha.
Pasha je bila sudbonosno iskustvo u starome Izraelu. Prvu su pashu slavili u Egiptu, u noći kad su Egipćani umirali, Izraelci se zapućivali u slobodu, u zemlju u kojoj su trebali zauvijek ostati.
Kad su prvi kršćani slavili pashu, činili su to u svijesti da su s Isusom prešli iz neslobode, ropstva u slobodu, iz otuđenosti i izgubljenosti u zemlju onkraj granica ovoga svijeta. Vjerovali su da su u svojoj nutrini već iskusili taj prijelaz iz robovanja u slobodu snagom Isusove osobe i Duha Svetoga. To je davalo njihovu životu snagu, sjaj, dostojanstvo i nepobjedivost, pa i u mučeništvu. To je ona dragocjenost koja povezuje tijelo i hram, koja povezuje međusobno sve one koji vjeruju Gospodinu Isusu srcem, dušom i tijelom. Sve koji tvore Hram njegova Tijela – Crkve.
