20.4 C
Međugorje
21.09.2121.

Propovijed nadbiskupa koadjutora mons. Vukšića u župi Vitez na blagdan Žalosne Gospe

Na spomendan Blažene Djevice Marije Žalosne poznate pod imenom Gospa Žalosna, 15. rujna 2021. nadbiskup koadjutor vrhbosanski mons. Tomo Vukšić predvodio je Misno slavlje na brežuljku zvanom Kalvarija u naselju Mošunj u župi Vitez. Nadbiskup Vukšić uputio je prigodnu propovijed koju donosimo u cijelosti:


 

Draga braćo i sestre!

U katoličkom kalendaru tijekom godine obilježava se mnogo različitih svetkovina, blagdana i spomendana. Najvažniji od njih su Gospodnji blagdani, kojima se Crkva ponizno i u molitvi klanja Bogu samomu ili sa zahvalom se sjeća Božjih zahvata u povijesti radi posvećenja i spasenja čovjeka i svega stvorenoga. Uz te svetkovine, brojni su blagdani Božjih ugodnika, mučenika i drugih svetaca, čiji primjeri nasljedovanja Krista i vjernosti Božjim pravilima bivaju stavljeni kao putokazi i ohrabrenje živućim vjernicima na njihovu putu prema Kraljevstvu Božjemu. A negdje između njih, po važnosti i po snazi po kojoj su prisutni u pobožnosti vjernika, smještaju se blagdani posvećeni Isusovoj majci Mariji, koji se zasnivaju na četiri marijanske istine katoličke vjere: da je ona bezgrešno začeta, Bogorodica, djevica i na nebo uznesena. Uz njih postoje također marijanski blagdani, proizašli iz zdrave pučke pobožnosti, koja se rodila i razvijala u crkvenoj zajednici te su nekada kasnije i službeno prihvaćeni u liturgijski kalendar, od kojih je jedan upravo današnji blagdan Gospe žalosne.

I.

U crkvenim smjernicama glede provođenja i vjerskoga usmjerenja pučke pobožnosti općenito, kao i svih njezinih konkretnih oblika, kaže se: „Potrebno je također da izrazi pučke pobožnosti ističu prvenstvenu i utemeljujuću vrijednost Isusova uskrsnuća. Pozornost, koju se usmjeruje iz ljubavi prema trpećem čovještvu Spasitelja, tako živoj u pučkoj pobožnosti, uvijek treba biti uvezana u perspektivi njegove proslave. Samo uz taj uvjet bit će predstavljen u svojoj cjelovitosti spasenjski naum Boga u Kristu i bit će obuhvaćen u svom nerazdvojivu jedinstvu pashalni misterij Kristov. Samo tako bit će prikazano istinsko lice kršćanstva, koje je pobjeda života nad smrću, slavljenje onoga koji ‘nije Bog mrtvih nego živih’ (Mt 22,32), Krista, Živoga, koji je bio mrtav a sada živi zauvijek (usp. Dj 1,28) i Duha Gospodina i životvorca“ (Direktorij o pučkoj pobožnosti, 80).

Glede njegovanja i tumačenja pobožnosti prema Blaženoj djevici Mariji, kršćanske propovjednike i druge tumače vjere se zdušno opominje „neka pravo osvjetljuju zadaće i povlastice Blažene Djevice, koje se uvijek odnose na Krista, iskon svekolike istine, svetosti i pobožnosti. (…) Nada­lje, neka vjernici imaju na umu da se prava pobožnost ne sastoji u neplod­nom i prolaznom čuvstvu niti u nekoj ispraznoj lakovjernosti, nego da proizlazi iz prave vjere koja nas vodi k priznavanju uzvišenosti Majke Božje te nas potiče na djetinju ljubav prema našoj Majci i na nasljedovanje njezinih vrlina“ (Drugi vatikanski sabor, LG 67).

Jučer je Crkva proslavila blagdan Uzvišenja Isusova svetoga križa, kojega se u kršćanstvu časti kao mjesto Isusove vjernosti, ljubavi i pobjede više negoli kao mjesto patnje. Ta njegova pobjeda nije nadvladavanje bilo kojega pojedinca ili društvenoga sustava, nego je križ Isusov mjesto i način pobjede nad najvećim neprijateljima čovjeka: pobjede nad grijehom, nad smrću, nad sotonom, nad zastranjenjima, nad svakim neprijateljstvom prema Kraljevstvu Božjemu, nad unutrašnjim tjeskobama i svim mogućim drugim zlima. Tako je klanjanje križu Isusovu ustvari također slavljenje čovjekova oslobođenja. Častimo, dakle, križ Isusov kao znak Isusove pobjede i našeg oslobođenja. On je zbog toga postao zaštitni znak kršćanstva te, kao znak našega raspoznavanja i našeg identiteta, upravo zato ukrašava sve naše domove. I baš zato započinjemo i završavamo svaku svoju molitvu znakom križa, koji je bio mjesto Isusova prikazanja za oslobođenje čovjeka. Križ Isusov je, strašnoj patnji usprkos, prije svega mjesto Isusove vjernosti Bogu Ocu i njegove ljubavi prema svim Božjim stvorenjima, prihvaćen radi čovjekova oslobođenja i vječnog spasenja.

Križ kao mjesto patnje te bolan trenutak Isusova života i mjesto njegove zemaljske smrti, nakon Isusova uskrsnuća, ustvari, više ne postoji. Jer prava svrha i tumačenje križa, kao i svih patnja i žalosti s njim povezanih, je u Razapetomu i Umrlomu koji je uskrsnuo. Odnosno, nakon uskrsnuća Isusova ostalo je samo mjesto, na kojemu je on bio razapet, i prazan grob, u koji je bilo položeno njegovo tijelo. To je anđeo objasnio preplašenim ženama, koje su na dan Isusova uskrsnuća bile došle na njegov grob, kad im je kazao: „Uskrsnu! Nije ovdje!“ (Mk 16,6).

II.

Spomendan Gospe žalosne vremenski je smješten u liturgijskom kalendaru samo jedan dan nakon blagdana Uzvišenja svetoga križa. I nikako to nije slučajno jer se, to je očito, time željelo pokazati prvenstvenu vrijednost Isusova križa koji, preko uskrsnuća i smrti, vodi u život vječni.

Već od prvih dana Isusova djetinjstva, život njegove majke blažene djevice Marije odvijao se tako što je često bila svjedok neprihvaćanja, odbacivanja i progona svoga sina. Ovu istinu zapazio je narod Božji pa je, uz razmatranje Isusova križnoga puta, nastala i slična pobožnost poznata kao Put žalosne Majke (Via Matris dolorosae). Ta duhovnost, poznata i pod nazivom sedam žalosti blažene djevice Marije, uzrokovanih odbijanjem Krista od strane ljudi, stalno upućuje na Krista kao slugu Božjega koji trpi.

Niz od sedam Marijinih žalosti otvara se u znaku Šimunova proroštva o maču koji će probosti njezinu dušu (usp. Lk 2,35), o čemu smo i danas slušali u odlomku iz Lukina evanđelja.

Slijedi potom druga postaja žalosne Majke u obliku bijega u Egipat jer „anđeo se Gospodnji u snu javi Josipu: ‘Ustani, reče, uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat i ostani ondje dok ti ne reknem jer će Herod tražiti dijete da ga pogubi“ (Mt 2,13).

Treća se povezuje s događajem kad se Isus, u dobi od dvanaest godina, bio izgubio a Marija mu, nakon što ga je pronašla u hramu u Jeruzalemu, prigovara: „Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili“ (Mt 2,48).

Četvrta postaja događa se za vrijeme Isusova križnoga puta na kojemu „za njim je išlo silno mnoštvo svijeta, napose žena, koje su plakale i naricale za njim“ (Lk 23,27), a među njima pobožnost naroda Božjega vidi i njegovu Majku.

Peta postaja zasniva se na biblijskom izvještaju u kojemu čitamo da su „uz križ Isusov stajale majka njegova, zatim sestra njegove majke, Marija Kleofina, i Marija Magdalena“ (Iv 19,25).

A nakon što su mučitelji Isusu proboli bok, majka njegova, nakon što joj je u krilo položeno mrtvo tijelo Sina, bila je svjedok ispunjenja proroštva da će gledati onoga koga su proboli (usp. Iv 19,37).

I na kraju, kad je Isus bio pokopan, „pratile to žene koje su s Isusom došle iz Galileje: motrile grob i kako je položeno tijelo njegovo“ (Lk 23,55). Među njima i Majka njegova sa suzama u očima.

Šimunovo proroštvo, bijeg u Egipat, traženje Isusa u hramu, susret s Isusom na Križnom putu, majka pod križem na kojemu je razapet Sin, polaganje mrtvog Isusova tijela u krilo njegove majke te Marijine suze kod pokopa Isusova su sedam događaja iz Isusova života koji su sadržaj današnjega spomendana Gospe žalosne. I kao što je Sluga Gospodnji, Krist, najavljen kao onaj koji „prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama“ (Iz 53,3), tako je i Majka njegova u Isusovim bolima bila – Gospa žalosna. Ali jer se, međutim, glede istoga Sluge Božjega „svidjelo Bogu u njemu nastaniti svu Puninu i po njemu – uspostavivši mir krvlju križa njegova – izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima (Kol 1,19-20), nakon Isusova uskrsnuća njegova majka je – Gospa radosna. Jer njegovo uskrsnuće je pobjeda života nad smrću i proslava onoga koji „nije Bog mrtvih nego živih“ (Mt 22,32). Proslava je Krista živoga, koji je bio mrtav i to više nije jer živi zauvijek (usp. Dj 1,28).

III.

Isus sin Božji je po uskrsnuću u slavi Očevoj. Njemu, koji je ponizio sam sebe, koji je bio poslušan do smrti, i to smrti na križu, Bog Otac je zato darovao ime nad svakim imenom (usp. Fil 2,8-9). I kao glava Crkve (usp. Kol 1,18), koju Sveto Pismo naziva njegovim tijelom, Isus je proslavljen. Međutim, iako je u slavi Očevoj, još uvijek je Isus također na zemlji. Razapet je i još uvijek trpi svaki put kada se bilo gdje čini nasilje protiv života bilo kojega čovjeka. I trpjet će Isus sve dok god se takvo zlo bude događalo. Jer, prema njegovu nauku, u udovima svoga tijela trpi sam Isus gdje god je netko gladan, bos, u tamnici, bolestan, nepravedno osuđen, mučen ili ubijen. U svakom napuštenom čovjeku Isus je ostavljen. Tako je njegovo tijelo, koje je Crkva, još uvijek na križu jer svi kršteni su tijelo Kristovo i, pojedinačno, udovi njegova tijela (usp. 1 Kor 12,27). I jer Isus također u naše vrijeme trpi u svojoj brojnoj braći i sestrama, to jest u tim udovima svoga tijela, mač boli još uvijek zato probada također dušu Isusove majke. Zato je ona još uvijek Gospa žalosna. I u svim tim situacijama ona stoji uz križ Isusove braće i sestara. Stoji uz križ svakoga bolesnika, siromaha, ostavljenih staraca, mučenih, ubijenih, majki i očeva koje su djeca zapostavila, uz križ roditelja čija su djeca pošla lošim putem, uz križ prognanika, poniženih. Stoji uz križ svih kojima je ugroženo ili oduzeto ljudsko dostojanstvo, uz križ onih koji ne nalaze siguran posao ni dovoljno sredstava za život, uz križ onih čija se prava ne poštuju.

Marija je također u žalosti bila predana u Božju volju i voljela je svoga Sina do bola. I danas tako voli svu Isusovu braću i sestre. Do bola ih voli i zagovara također ovdje na Kalvariji. I stoji uz vaše križeve. Zato njoj, Gospi žalosnoj, u zagovor preporučamo sve vaše boli i žalosti sa željom da dragi Bog dadne, a dobri ljudi pomognu, da posvuda nestanu svi razlozi za suze žalosti, da se svi zalutali vrate na pravi put te jedni drugima budemo blagoslov. Po Kristu Gospodinu našemu.

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne