Posljednji dani prošle godine dodatno su zavili Hrvatsku u crno nakon teškog potresa koji je pogodio Petrinju, Sisak, Glinu i okolna mjesta magnitude 6,2 prema Richteru i odnio ukupno osam života. Bila je to točka na i 2020. godine koju ćemo pamtiti po epidemiji koronavirusa, kao i po razornom potresu koji je u ožujku zatresao Zagreb i okolicu, a na ispraćaju stare godine i po tragediji osmero mladih Hercegovaca koji su se u okolici Posušja ugušili plinom iz agregata.
Koliko god pamtili nevolje, toliko smo s druge strane pokazali solidarnost sa stradalnicima, što se očitovalo na mnoge načine, skupljanjem hrane, odjeće, novca… Pomoć je dolazila ne samo iz Hrvatske, nego i iz drugih zemalja Europske unije. Nastradalima su stigli i kontejneri i kamp-kućice u kojima će mnoge obitelji živjeti dok se situacija na terenu ne stabilizira, odnosno dok se objekti koji su oštećeni ne poprave. Ono što je trajno uništeno morat će se graditi iznova i za to će sigurno trebati vremena. Sa svojom mehanizacijom na razrušena područja stigli su samoinicijativno mnogi naši poduzetnici, osobito oni iz Imotske krajine, kako bi pomogli u čišćenju terena. Čak su i predsjednik i premijer u miru i zajedno obilazili Petrinju i druga mjesta stradanja, što je, kad su njih dvojica u pitanju, gotovo nezamisliva idila.
I onda se kao po običaju dogodio rez, što je u svom statusu na Facebooku dobro primijetila Đordana Barbarić, poznata splitska humanitarka, čelnica udruge Most. “Trebalo nam je samo dva dana da se razvije ponavljajući scenarij u katastrofama! Najprije sami sebi tepamo kako smo ‘najplemenitija nacija’ i ‘ovo nema nigdi’, a onda, obično dva dana nakon, krene ‘ovo je potpuni kaos’, ‘država nam ne treba’ i ‘svi su lopovi’! Između tih krajnosti smo svi mi! I u požaru kraj Splita, i u poplavi u Slavoniji, i u potresu u Petrinji, Sisku i Glini pokazalo se, kako su mudri među nama rekli, ‘Hrvatska je opet pokazala, srce al se mozak operacije nije iskazao’!”
Dosta je kritika bilo upućeno Hrvatskom Crvenom križu, koji su neki optuživali zbog navodne netransparentnosti s novcem, kao i za selekciju darovane hrane i drugih potrepština. Mnogi zamjeraju i kako se pomoć gomila na nekoliko sabirnih točaka u većim mjestima, a do mnogih u udaljenim naseljima ne stiže.
No, zanimljivo je kako se u javnom diskursu malo spominje pomoć koja ide preko crkvenih institucija, osobito Caritasa. A uključeni su svi biskupijski i središnji Caritas, kao i druge ustanove, u sljedeću nedjelju sva će milostinja na misama u Hrvatskoj ići za stradale u potresu. Spomenimo samo kako su u Splitu na poziv SKAC-a (Studentskog katoličkog akademskog centra) u samo nekoliko sati nakon potresa prikupljena tri kamiona pomoći za žrtve, a građani su njihov polazak za Baniju ispratili pljeskom.
O kritikama na račun Crkve, koja tobože nije sudjelovala u pomoći, osvrnuo se i novi HDZ-ov splitski gradski vijećnik dr. Krešimir Čaljkušić. “U zemlji u kojoj se 86 posto stanovništva izjašnjava katolicima javljaju se pojedini lažni moralisti, dušebriznici i dobročinitelji koji olako omalovažavaju ulogu Crkve u ovoj velikoj nesreći. Propituju se ‘gdje je sada Crkva i njihovi pusti novci, koliko su dali’ i pri tome zaboravljaju da Crkva nisu samo vjerski objekti, obredi, svećenici i časne sestre, već svi mi vjernici – narod Božji, koji je i u ovom slučaju još jednom pokazao solidarnost sa stradalima. I u razrušenim mjestima i širom Hrvatske, pomažući na sve načine pojedinačno i institucijski poput Caritasa i primjerice Hrvatske katoličke misije u Berlinu i njezina voditelja fra Zvonka Tolića koja je prikupila milijunske iznose za stradale. Misija Crkve i Caritasa je da stalno pomažu najpotrebitijima i tako će nastaviti djelovati kada potres prestane biti vijest i kada svi drugi napuste područja uništena potresom. I onda će ljudi koji su ranjeni emotivno, duhovno i tjelesno ili materijalno-egzistencijski trebati jesti, spavati, disati, školovati se, ali i nastaviti živjeti tamo gdje im je sigurnost narušena…”, napisao je na svom profilu na Facebooku Čaljkušić.
Od svih bih ipak za kraj istaknuo navijačke skupine iz cijele Hrvatske, osobito članove Torcide, Bad Blue Boysa, Funcuta i Kohorte, koji su pomagali građanima i službama u čišćenju ruševina, svojim lopatama. Najbrojniji su na terenu bili torcidaši, kojih je bilo više stotina odmah prvog dana nakon potresa, a potom su za vikend ponovno u velikom broju izašli na teren. U jednom televizijskom javljanju iz sela Nebojana jedna je gospođa s kapom Torcide Zagreb na glavi posebno zahvalila navijačima Hajduka na pomoći. U selu nema električne energije, trafostanica je sravnjena sa zemljom i ljudi ovise o pomoći drugih, tako da su splitske navijače doživjeli kao istinske spasitelje. Nije to Torcidi prvi put u zadnje vrijeme da se iskazuje u teškim trenucima. Spomenimo samo požar koji je prije nekoliko godina zaprijetio Splitu, kad su na Kili zaustavili njegovo daljnje širenje, ili kad su lani u jeku korona-krize pomagali premještanju bolničkih odjela s Križina na Firule.
U ovakvim nevoljama zaboravljaju se navijački okršaji, kao i tko za koga navija. Tako je jedan čovjek iz Nebojana znakovito poručio: Ja dinamovac, a pomažu mi hajdukovci. Tome je svaki daljnji komentar suvišan.
