Znaš li, maleni Bože, što se sve izdogađalo od zadnjeg 25. prosinca?
Rekla bih ti “Ma i ne pitaj”.
Ali ipak…
Znaš li Božiću da vrijeme kao da je stalo a toliko toga se promijenilo?
Znaš li maleni Bože, da je ove godine bilo teško roditi se?
Znaš li Božiću, da smo “bježali” iz svojih domova i jedni od drugih, brojali od jedan do četrnaest dana kao da je to cijeli postojeći matematički niz koji se vrti ukrug?
Znaš li da su prvašićima od svih laganih i lijepih riječi hrvatskog jezika objašnjavali što znači imenica rotacija, ne u fizici ili geometriji, nego rotacija učenika u razredu?
I da su se veliki i odrasli bojali i plašili, više nego djeca čekajući da toplomjer zaustavi brojke, za svoje zdravlje, za posao i što će donijeti noć?
Znaš li Božiću da su ugasla zvona Velikog petka još glasnije i muklije odzvanjala praznim zaključanim crkvama?
I da nedjeljno jutro spasa i Uskrsna Posljednica nije opjevana nimalo radosnije?
Da nismo mogli zagrljeni plakati s uplakanima i radovati se s onima koji slave?
Sjećaš li se svega?
Brineš li se?
Znaš li za mene?
Ma, naravno da znaš.
Oprosti mi što pitam… Gluposti pitam.
Sve znaš. Pa bio si tu.
(Bio, sad si i ostat ćeš.)
Ostao vjeran.
Dolazio po nekim drugim ljudima, kroz neke druge pojave, u nekim drugim stvarima.
Umjesto u naviknutoj sigurnosti, sada si u pouzdanju.
Umjesto u podrazumijevanju, sada si u zahvalnosti.
Umjesto u radovanju neznancima, sada si u upoznavanju najbližih.
Umjesto u dalekim zemljama i hodočašćima, sada si u obiteljskoj molitvi.
Umjesto u vrevi grada, sada si u prostranstvu prirode.
Umjesto u zaboravu, sada si u pažnji.
Ne više u samoživosti nego u suosjećanju.
Možda i dalje ne prepoznajemo…
Teško nam je to.
Dođi nam, zato, i ovog 25. kao dijete.
Dođi nam bliže, manji nego ikad.
Dođi nam na koncu ove neobične godine neobičnih vremena.
Trebamo Te više nego ikad.
Kao dijete koje svakim svojim pokretom privuče pažnju, usmjeri i zadrži poglede i razvuče osmijeh svima, koliko god veliki, zabrinuti, stari, hladni, udaljeni bili.
Dođi.
Molim Te…
Ivana Milićević
