”Pamćenje je važno za ljudski hod. Papa Franjo u svom pismu o blagdanu Tijelova napisa: “Ako se ne sjećamo (…), sami sebi postajemo stranci, ‘prolaznici’ postojanja. Bez sjećanja smo iščupani iz zemlje koja nas drži i poput lišća vjetrom odlazimo u zaborav! S druge strane, stvarati sjećanje znači vezati se čvršćim vezama, osjećati se dijelom povijesti, disati s pukom Božjim!”. (Papa Franjo, Corpus Christi 14. lipnja ‘20).
Toliko je nepomirenih sjećanja, toliko je bolnih uspomena, dubokih trauma, teških misli. Mi vjerujemo da nas može liječiti samo memorija Kristova. Euharistija koja sjećanjem čini spasenje. Pred njom čovjek stoji kao pred ogledalom, kao pred izlaskom sunca, kao pred novim početkom. Ona liječi. A tako je puno potrebno lijeka našim sjećanjima i našim dušama”, kazao je provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Jozo Grbeš u svojoj propovijedi u crkvi sv. Petra i Pavla u Mostaru na misi za pobijene fratre i puk.
U punoj crkvi koncelebrirali su mu provincijski vikar fra Miro Šego, vicepostulator fra Miljenko Mića Stojić, mostarski župnik i gvardijan fra Danko Perutina, drugi gvardijani i brojni svećenici.
Fra Jozo Grbeš kazao je kako je zadatak pamćenja izvršenje pravde, a prvi čin jest ne zaboraviti.
”Znamo to iz osobnih iskustava: nitko ne želi biti zaboravljen. Zato vjerujem u vječnost! Službene povijesti obično su krivotvorine cijele istine. I to je uvijek učinjeno iz straha koji čuva vlast i zadržava moć! Imena braće naše su uklesana u memoriju nevinosti i u zid čestitosti: Bili su to: provincijal fra Leo Petrović, gvardijan fra Grgo Vasilj, fra Jozo Bencun, fra Rafo Prusina, fra Bernardin Smoljan, fra Kazimir Bebek, fra Nenad Pehar.
Fra Pavo Dragičević pitao je sutradan odgovorne: ‘Sinoć su odveli našu braću i ne znamo šta je s njima. Što je s njima?’ Nisu im htjeli reći. Ni onda ni danas! I tako se nastavlja put istine i laži, nasilja i mira! Bijaše srijeda, 14. veljače. Prije 78 godina. Ili 28.489 dana. Mi čekamo dakle više od 28.000 dana saznati istinu”, kazao je fra Jozo Grbeš, koji se osvrnuo i na to kako je ovaj današnji datum uzet i za dan grada.
”Ovaj grad izmučen patnjom ratova i sukoba, jada i podjela, za svoj dan grada uzeo je 14. februar kada su pobili svećenike. Nevine ljude. Režimu je 14. februar bio dan slave, a nama 14. veljače dan muke. Sedam dana nakon Širokog Brijega. Braća naša ih toga dana nahraniše, ugostiše, primiše kao što i svakog putnika i namjernika primaju, a oni ih pobiše. Da, na dan ljubavi, kada već stoljećima ljudi diljem svijeta se sjećaju tog dara, kada se čovjeku širi srce na još veću ljubav: davati i primati, ovaj dan bijaše obilježen mržnjom”, kazao je fra Jozo Grbeš, dodajući kako svaki samostan obilježava ova stradanja, jer ”iz svakog dijela ove zemlje Hercegove ubiše svećenike, ubiše puk Božji, njih više od 20.000. Zatvoreni, istjerani, prognani. Odseljeni: broje se nezamislivim brojevima”, kazao je fra Jozo Grbeš naglašavajući kako govori ”iz ljubavi i zbog istine” te da ”naša ljubav mora biti veća”.
”Moja su braća u ovih više od 28.000 dana nastavila liječiti i ljubiti, sjećati se i govoriti istinu. U zatvorima i slobodama, teškim i manje teškim, ali uvijek teškim vremenima! Nama je to jedini put. Jedini put će biti i dalje. Jer jedino ljubav rađa ljubav”, kazao je fra Jozo Grbeš, a nakon svete mise mostarski framaši izveli su prigodni recital o nevino pobijenim franjevcima.
Tekst: Velimir Begić
Foto: Bljesak.info
