Listopad je Marijin mjesec, mjesec krunice, ali i istaknutih svetaca u katoličkoj Crkvi. Mjesec je to superlativima obasipana i nenadmašiva svetoga Franje Asiškoga (1182.-1226.), obiju Terezija, Male i Velike, Luke evanđelista, Ignacija Antiohijskoga (Teofora, ‘Bogonosca’), apostola Šimuna i Jude te drugih. U gotovo svim obraćanjima suvremenih papa pronaći ćemo trajni poziv na duh molitve te svetost. Na ovom mjestu htjeli bismo se kratko osvrnuti na sv. Franju, utemeljitelja franjevačkog pokreta i redova u Crkvi, čovjeka molitve na krajnje izrazit način. Za njega suvremenici vele kako je bio doslovce utjelovljenje molitve u osobi, a svojima je u Pravilu ostavio zapovijed kako braća nikada ne smiju u sebi utrnuti duh molitve i svete pobožnosti.
Gospodin nas u evanđelju poziva na ustrajnu molitvu, isto će poručiti i sveti Pavao u Prvoj poslanici Solunjanima. Pozivaju na molitvu, ustrajnu i bez prestanka. Kakva je naša molitva, molitveni stil? Naše su molitve u pravilu redovito prošnje, imamo osjećaj da su neuslišane, neispunjene. Za to onda optužujemo samoga Boga koji, navodno, ništa ne čini, a onda i sebe same, jadikujući kako nismo dovoljno molili. Novi zavjet, a potom stoljetna praksa Crkve i svetaca u njoj uče nas molitvenom stavu, usmjerenosti naših molitava. Najprije hvala, zahvala, hvalopoj, slavljenje, a tek onda molitva za osobne i svakodnevne potrebe i nakane. Sam je Gospodin rekao kako treba tražiti najprije kraljevstvo Božje, a ostalo će se sve nadodati. Znamo biti pobožni, ali u svojoj pobožnosti i krajnje sebični! U pravilu mi mislimo samo na sebe! Redovito nas vode najpobožnije i najsvetije želje, a u konačnici zapravo tražimo da se ispuni naša volja, naše želje, a ne Božja volja i ono što Bog od nas traži. Tražimo svoje a ne Božje kraljevstvo.
Bog bi nerijetko u našim molitvama trebao biti izvršitelj i ispunjavatelj naših osobnih prohtjeva i ambicija. On bi trebao biti sluga, a mi gospodari naređujući mu ili ga čak poučavajući, što bi on imao i morao učiniti. To je profinjena zamka, napast u našim svakodnevnim molitvama i ‘kruničanjima’. Upravo danas postoji velika opasnost kad je dosta popularan karizmatski pokret i obnova te stalni govor o darovima Duha: Ljudi nerijetko traže darove, a ne Darovatelja. S pomoću darova žele postati gospodari situacije i stvari, u konačnici neovisni i o samom Bogu. Jednoj je svetici Isus poručio: Brini se ti za mene pa ću se i ja onda (po)brinuti za tebe! Kako bismo izbjegnuli zamku sebičnjaštva u molitvi, Crkva nam stavlja svetce kao uzore. Zato nam vrijedi baciti pogled na velikana molitve, svetoga Franju.
Franjo je jedinstvena pojava na obzoru Katoličke Crkve u srednjem vijeku. Franjevački red prisjeća se 800. obljetnice njegova preminuća i pokušava kroz promišljanje, molitvu i studij stvoriti nešto kao pretemeljidbu, ponovno utemeljenje na Franjinim temeljima, idealima, nosivim stupovima i potpornjima.
Franjo je ljubavlju, krajnjim siromaštvom i prepuštanjem Božjemu vodstvu promijenio svijet u kome je živio, spasio Crkvu koja se urušavala, utjelovio je u svojoj osobi Krista do te mjere da je njemu bio i vanjskim izgledom – stigmama-ranama – suobličen. Prvi je stigmatizirani svetac u povijesti Kristove Crkve. Ništa drugo nije htio ni činiti, ni imati, ni djelovati – nego u krajnjoj izručenosti u Božje ruke i Providnost – vršiti Božju volju, Raspetomu se suobličiti cijelim svojim bićem.
Franjo u cjelokupnom Božjem stvorenju vidi Božju abecedu, iščitava divnu Božju knjigu. Njemu je sve Božja riječ i poruka. Stvorenja, tvari i osobe njemu su slova s pomoću kojih je moguće stalno sricati preslavna imena našega Gospodina Boga. Bog ne govori samo iz Svetoga pisma i navještaja Crkve, on zbori iz sveukupnosti stvorenja. Sav je svemir velika poruka živoga Boga, otvorena knjiga. Kozmičko iskustvo stvorenja za Franju je mistično, posve usmjereno prema duhovnom simboličnom sadržaju vidljivoga stvorenja.
Kao što se u Bacha ili Mozarta svaka misao prelijeva u zvuk i glazbu, u Rembrandta ili Raffaela svaki potez kistom u sliku i crtež tako se kod Franje cijelo biće slijeva i pretapa u molitvu i postaje molitvom. Franjin životopisac Toma Celanski veli: “Franjo nije molio, on je jednostavno bio molitva”. Tu je molitvu naučio iz Pisma ali i promatrajući stvorenja. Prokrstario je ondašnju Europu, zaputio se s križarima u Svetu zemlju, divio se stvorenju i posvuda sricao abecedu Božjeg stvorenja. Sve se u konačnici stopilo u jedinstvenu Pjesmu stvorova, himan divnom Božjem stvorenju, što ga je spjevao pod kraj svoga života, naskroz obilježen bolestima i nesnosnim bolovima. Premda su mu nesnošljivi bolovi prožimali cijelo tijelo, svoje je patnje nazvao ne mukama nego sestrama. Franjin je život jedinstveni hvalospjev, sinteza molitve i hvalopoja. Ono što je postalo njegovim iskustvom života i patnje, izučio je u dubokoj vjeri u ophođenju sa stvorenjem i spoznajom Boga u svim stvarima.
Franjo se pojavio kad je Crkva bila na vrhuncu svoje vanjske svjetovne moći. Zaparao je na nebu Crkve i svijeta kao sjajna munja za vjerojatno najmoćnijega pape u povijesti Crkve, Inocenta III. Sam mu je Raspeti progovorio s križa u crkvici Svetoga Damjana kako treba ići popraviti Crkvu koja se urušava. U prvo je vrijeme riječi shvatio doslovce, popravljao je ruševne crkve u asiškoj okolici, a onda je shvatio kako treba popraviti Kristovo djelo, ono što je sam Bog u svome promislu zamislio i ustanovio, Crkvu sazdanu na apostolima i prorocima.
U ostvarenju Kristove i svoje zamisli te pothvatu nikada nikoga ne napada, ne kritizira, nikoga ne pribija na stup srama. Imao je za to dovoljno povoda i bezbroj prilika, kako su to činili mnogi njegovi suvremenici stvarajući egzistencijalni otklon od Crkve. Nije Franjo bio naivčina koja ne bi vidjela opačine i propuste u društvu i Crkvi. Nije išao na trgove, nije žigosao bogatstvo i pohlepu crkvenih dostojanstvenika, nego svojim vlastitim životnim primjerom, te potom primjerom svoje braće koja su mu pristupila doskora i stvorila veličanstvenu zgradu Franjevačkog reda, vraća Crkvu sebi samoj, vraća je siromašnom i poniznom Gospodinu. To je mjera i mjerilo svakoga crkvenoga života: Siromašni, nemoćni, obespravljeni raspeti Isus Krist.
Toga je siromašnoga i bolesnog te odbačenog Krista najprije prepoznao u gubavcu. Prema svome vlastitom svjedočanstvu u Oporuci s gađenjem je gledao gubavce, otpad ondašnjeg društva. Ali tu je naravnu odbojnost u sebi pobijedio kad je sišao s konja, poljubio gubavca i ogrnuo ga svojim plaštem. Najednom mu se gnušanje pretvorilo u duševnu i tjelesnu slast, jer je u gubavcu bio sam Krist! Zato odsele ne govori kako moramo činiti nešto za bolesnike, gubavce, siromahe, nego se treba zaputiti među njih, postati jedan od njih. To je smisao Božjeg silaska među ljude u Isusu Kristu, to je božanska kenoza, poniženje, silazak u dubine ljudske bijede. To je evanđeoska karijera prema dolje, duhovna i fizička. Čovjek ne živi od milostinje, nego od srca i ljubavi. Osmjeljuje se Franjo pozvati Crkvu na život prema Evanđelju te oživjeti Kristovu osobu u svome vremenu. Obnavlja Crkvu ne samo izvana, nego poglavito iznutra, znajući da Crkva ima nepotrošivi nutarnji energetski izvor u samome euharistijskom Gospodinu.
Nutarnje utemeljenje svojih postupaka iščitava Franjo u samome Božjem djelovanju kroz povijest. Sam je Bog sišao u ljudsko siromaštvo i bijedu, u konkretnost i (s)tvarnost ljudskog života. Bog je postao stvorom, a među nama ostao u tvarnim oblicima, u sakramentima, poglavito pak u euharistijskom kruhu. Stoga prema Franjinu poimanju sva njegova braća moraju brižno čuvati tu konkretnost ljubavi i nazočnost samoga Gospodina u svojoj Crkvi. Slijediti stope Krista malenoga i poniznoga za Franju znači uvijek slijediti i biti poslušan Majci Crkvi.
Ne služi se spasenju ni obnovi Crkve velikim riječima i govorima, nego u osobnom životu. U vlastitom tijelu svatko mora biti suobličen Gospodinu Isusu. Ni Uskrsli nije od sebe odbacio rane razapinjanja i križa, nego ih zadržava i kao proslavljeni te se s njima ovjerovljuje, legitimira pred svojima, nakon uskrsnuća. Stoga nema uskrsnuća ni proslave bez patnje i križa. Isus se ničega ne lišava, ništa ne odbacuje, nego sve preobražava, svemu utiskuje novi biljeg, znamen uskrsnuća i proslave.
Kroz cijelu povijest Crkve, a u Franjinu životu i primjeru posebice, provlači se jasna crvena nit za put i način obnove Crkve. Crkva se ne obnavlja proglasima, pisanim dokumentima, deklaracijama, sastancima, seminarima, nego zapućivanjem na izvore, ponovnim iščitavanjem Gospodinove riječi u svjetlu znakova vremena, kroz prihvat Gospodina, siromašnog i propetoga, Gospodina koji sa svakim čovjekom suosjeća.
Silaskom prema dolje, u niža područja i slojeve. Nakon što je Franjo doživio da mu sami
Raspeti progovori s križa u San Damianu, kako treba zaputiti se i popraviti kuću – tj. Crkvu – koja se sva ruši, uzdrhtao je i ostao bez riječi. Toma Čelanski piše kako je u sebi osjetio „neizrecivu promjenu koju sam nije mogao objasniti. Od toga trenutka njegovo je srce prožimalo suosjećanje s Raspetim. Duša mu se rastapala od miline otkako joj je Ljubljeni progovorio. Malo poslije ljubav srca očitovala se po ranama tijela“, bio je stigmatiziran kojih osamnaest godina poslije.
Franjin svakodnevni život nije bio ništa drugo nego suživljavanje s Kristom u molitvi i predanju. On se do kraja zaljubio u Krista. Kristove su ga rane ranile najprije u srcu, a potom na La Verni i na tijelu pa je s punim pravom mogao reći s Pavlom kako ne živi više on, nego da Krist živi u njemu. A znao je jecajući izgovarati kako Ljubav-Krist nije ljubljena.
Franjo je veliki učitelj i odgajatelj naše vjere, naše molitve, našega života. Cijelim se svojim bićem zaljubio u Krista i u Kristu se susreo s Božjim licem. Licem koje je Ljubav. Ranjen tom Ljubavlju te ražaren serafskim žarom postao je zanosni trubadur Božje ljubavi, istinska ‘Božja lȕda’. Franjo je čovjek koji je živio Kristova blaženstva do kraja i njegov je život shvatljiv samo u zrcalu Gospodinovih riječi i obećanja. Posvuda je bio svjedok mira i nositelj mira u nemirnu svijetu. To je i danas prijeki lijek našem vremenu. Franjo je sebe i svoje vrijeme, Crkvu svoga vremena i svoje suvremenike, sveo na pravu mjeru Evanđelja i Krista, raspetoga i siromašnoga.
Prema Mariji je bio ispunjen najnježnijim sinovskim osjećajima. Braću poziva na put svetosti, a ne samo na štovanje svetaca. „Velika je sramota nama, slugama Božjim, što su sveci činili velika djela, a mi, čitajući i propovijedajući o tim djelima, želimo pobrati za sebe čast i slavu“ – kaže sv. Franjo svojima u Opomenama. Cijeli je njegov život jedan veliki poziv na obraćenje i nasljedovanje Isusa Krista – malena i siromašna, u Crkvi Katoličkoj.
Fra Tomislav Pervan
POZDRAV BLAŽENOJ DJEVICI
Sv. Franjo Asiški (1182.-1226.)
Zdravo, sveta Gospodarice, presveta
Kraljice, Roditeljko Božja, Marijo,
koja si vječno Djevica, izabrana od
presvetoga Oca nebeskoga. Tebe je
posvetio s presvetim Sinom
ljubljenim i Duhom Braniteljem.
U tebi je bila i jest
Sva punina milosti
I svako dobro.
Zdravo, dvoru njegov!
Zdravo, šatore njegov!
Zdravo, dome njegov!
Zdravo, svečano ruho njegovo!
Zdravo, službenice njegova!
Zdravo, Majko njegova!
I vi sve svete kreposti, koje ste po
milosti i rasvjetljenju Svetoga Duha
ulivene u srca vjernika, da od
nevjernika učinite ljude vjerne Bogu!
