Sigurno da je moje imenovanje i jedno priznanje Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji, nakon svih problema koje je imala i prolazila s Crkvom. Ovo je jedan znak da je Crkva spoznala i prihvatila koliko fratri žele biti dio Crkve, doprinijeti dobru Crkve i ispuniti svoje poslanje u općoj Crkvi.
Fra Mladen Vukšić rođen je 28. prosinca 1965. godine u Ljubuškom od roditelja Mirka i Jagode r. Lauc. Osnovnu školu pohađao je u Vitini, a srednju u Ljubuškom. Franjevački habit obukao je na Humcu 14. srpnja 1984. čime je stupio u Novicijat Hercegovačke franjevačke provincije. Prve redovničke zavjete položio je 15. srpnja 1985. godine. Studirao je u Makarskoj i Bologni.
Svečane zavjete u Redu manje braće položio je 16. rujna 1990. na Kočerinu. Biskup Pavao Žanić zaredio ga je za đakona 29. lipnja 1991. godine u Mostaru, a za svećenika 26. srpnja 1992. u Čitluku.
Godine 1994., započeo je studij Pastorala mladih i Katehetike na Papinskom Sveučilištu Salesiani, gdje je magistrirao 1997. godine. Od 1997. do 2000., bio je odgojitelj bogoslova u Zagrebu. Od 2000. do 2003., bio je gvardijan i župnik svetog Vlaha u Slanom. Od 2003. do 2010., bio je župnik župe svetog Franje u Posuškom Gracu. Od 2010. do 2013., bio je župnik župe sv. Petra i Pavla na Kočerinu. Od 2013. do 2024., bio je župnik župe Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije u Posušju.
Glavni zareditelj bit će nadbiskup zagrebački mons. Dražen Kutleša, drugi zareditelj bit će mons. Zdenko Križić, splitsko-makarski nadbiskup i metropolit jer Kotorska biskupija pripada Splitskoj crkvenoj pokrajini, a treći zareditelj bit će nadbiskup Bara Rrok Gjonlleshaj, koji je administrator Kotorske biskupije.
Na toj službi ga je i zateklo imenovanje Svetog Oca kotorskim biskupom, a imenovanje je objavljeno na spomendan Imena Marijina, 12. rujna 2024. godine. Biskupsko ređenje bit će u katedrali u Kotoru u subotu, 23 studenog 2024. u 11 sati. Na početku razgovora za Radiopostaju Mir Međugorje pojasnio je kako i gdje ga je ta vijest zatekla?
Obavijest da trebam doći na susret s nuncijem bila je u večernjim satima i nije bilo nimalo lako, jer sutra sam se trebao susresti s njim u Sarajevu. I tada mi je, nakon malo dužeg uvoda, priopćio tu vijest i pitao me: ”Prihvaćaš li?”
I razmišljajući, i slušajući njegove riječi, a opet znajući nisam to tražio, nisam očekivao tu službu, nisam se borio… Nezgodno je odbiti Svetog Oca i tu ponudu da budem kotorski biskup. I zato sam prihvatio.
I sami ste rekli u svom prvom obraćanju da vas je ”ovo imenovanje iznenadilo i pomalo uznemirilo”, kazali ste i da Vam je ”donijelo zebnju i tisuću pitanja”. Imali li odgovora na ta pitanja?
Vidite, ta služba biti biskupom nije samo čast. To je i jedna velika odgovornost i pred Bogom i pred narodom. I nije nimalo lagano i ugodno to prihvatiti, ne znajući što će biti, što život donosi i hoće li se moći ispuniti sve ono što Bog, Crkva i narod očekuju od mene.
I stoga, opravdani strah je postojao, još postoji i postojat će, ali to sve pomaže da budem svjesniji i odgovorniji prema toj službi i da se potrudim dati sve od sebe da povjerenje koje mi je Crkva ukazala opravdam i pred Bogom, i pred Crkvom, i pred vjernicima.
…treba živjeti evanđelje do konca svog života i nikad se ne umoriti. Bog će i u starosti obdariti svoje sluge, sve one koji ga slijede i to će biti, ne samo za njihovo osobno dobro, nego za dobro cijele Crkve.
Kakve su bile prve reakcije prijatelja, rodbine, suradnika, subraće svećenika kada su to čuli?
Pa prve reakcije bile su uvijek iznenađujuće. Nitko nije očekivao… Ni ja prvi, a pogotovo oni i nakon početne zbunjenosti bilo im je drago, prihvatili su i stizale su brojne čestitke i od bližih osoba, bližih suradnika, do nepoznatih ljudi, ljudi koje nikad nisam sreo u životu… Svima je bilo drago. Čestitali su mi i izrazili dobre želje.
Prvi ste hercegovački franjevac imenovan biskupom nakon gotovo 150 godina. Koliko vam i to znači? I vama osobno, ali i Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji?
Sigurno da je moje imenovanje i jedno priznanje Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji, nakon svih problema koje je imala i prolazila s Crkvom. Ovo je jedan znak da je Crkva spoznala i prihvatila koliko fratri žele biti dio Crkve, doprinijeti dobru Crkve i ispuniti svoje poslanje u općoj Crkvi.
Jasno, to je čast i za Provinciju, i za mene osobno. I ako Bog da s Božjom pomoću nastojat ću opravdati to povjerenje, znajući uvijek da sam čovjek, slab, nemoćan, grešnik… Ali uzdam se u Božju pomoć.
Sigurno da će trebati vremena dok se čovjek na sve to privikne, ali uz Božju pomoć nadam se da će sve to dobro završiti i da će sve biti dobro.
A i ovo imenovanje dogodilo se o velikim jubilejima, s kraja života svetog Franje, o osamstotoj obljetnici od potvrde Pravila, Božića u Grecciu i prvih jaslica, stigmi na La Verni, Pjesme stvorova sljedeće godine do Franjinog preminuća. Koliko je i to pojačalo vaše emocije u svom ovome?
Pa sigurno! I apostolski nuncij mi je rekao da franjevci zaslužuju biti biskupi i da ima više biskupa znajući kolika je nazočnost franjevaca u našem hrvatskom narodu.
Jasno, Franjo je uvijek poticaj i jedan izazov da ga i mi njegovi sljedbenici i pripadnici njegovog reda slijedimo u nasljedovanju Isusa Krista i da vidimo koliko ga je Bog obdario i kojim sve dobrima. I što je još zanimljivo, sve te stvari koje ste spomenuli, i jaslice, i stigme, i Pjesmu stvorova… događaju se pred kraj njegova života.
To znači da treba živjeti evanđelje do konca svog života i nikad se ne umoriti. Bog će i u starosti obdariti svoje sluge, sve one koji ga slijede i to će biti, ne samo za njihovo osobno dobro, nego za dobro cijele Crkve.
Hoće li vam biti nezgodno, da tako kažemo, ‘prebaciti se’ iz ovog franjevačkog načina života na biskupski?
Ovo je za mene jedna velika promjena ne samo u teritorijalnom pogledu, jer idem u jednu meni nepoznatu biskupiju i što se tiče vjerskog života i ljudi, a opet ulazim u još jedno nepoznato područje života – biskupske službe, biskupskog načina života. I sigurno da će trebati vremena dok se čovjek na sve to privikne, ali uz Božju pomoć nadam se da će sve to dobro završiti i da će sve biti dobro.
I kolegica Tanja Maleš s Hrvatskog katoličkog radija primijetila je da se još uvijek u telefonskom razgovoru predstavljate s ‘fra Mladen’! Hoće li vam nedostajati habit?
Čujte, ja sam fratar već više od četrdeset godina i ne može se to preko noći izbrisati, niti se može i kako izbrisat. Mi fratri, odnosno redovnici, možemo zadržati svoj habit, i ako Bog da, ja ću ga zadržati i u biskupiji ću ga najčešće nositi, tako da ja fratra, franjevca i habita se neću odreći.
To dopušta zakon Crkve, to mi savjetuje i apostolski nuncij i gledat ću ostati, ako Bog da, do konca života fratar i izvršiti još bolje svoje poslanje ako Bog da.
Kad smo habita, nedavno mi je jedan fratar kazao kako ste kada ste nakon srednje škole došli u postulaturu, koja obično traje godinu dana, da su kod Vas puno prije vidjeli da ‘je to to’ i vrlo brzo Vam je nakon samo nekoliko mjeseci tadašnji provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Jozo Pejić dao habit? Nije čekao godinu dana!
Pa čujte, u ona vremena sredinom osamdesetih godina, ja sam obukao habit 84. godine nakon srednje škole, nije bilo uopće postulature, jer kandidati su velikom većinom, preko 90 posto bili u sjemeništu pa bi nakon toga oblačili habit i ulazili u novicijat.
Nas nekoliko koji smo se javili poslije srednje škole odmah smo obukli habit. Dakle, postulature tada nije bilo. Garancija su bili fratri iz župe, iz Vitine i s Humca gdje sam išao na vjeronauk tako da su me primili bez postulature.
Ono što se često ističe u Vašoj biografiji je Franjevačka mladež koju ste Vi osnovali početkom devedesetih na Humcu kada ste se vratili sa studija iz Italije. Jeste li mogli i zamisliti da će Frama imati takve plodove nakon toliko godina?
Nisam ni u snu, iskreno kažem, ali Bogu hvala da je tako. To me je privuklo na studiju teologije tamo negdje ’89.-’90. godine pa sam se sa svojim odgojiteljem fra Guidom Ravagliom uključio u Framu i u Treći red i tu sam naučio puno toga o svetom Franji, to me privuklo i zaželio sam dio toga prenijeti u Hercegovinu
I u Ljubuškom je krenula Frama u studenom 1992. godine, i Bogu hvala da je zaživjela, i da se danas tako razvila, da je odigrala svoju ulogu, i nadam se da će još odigrati, jer iz Frame dolaze nova duhovna zvanja i fratrima i časnim sestrama. Bogu smo zahvalni za to, a opet rad s Framom potakne čovjeka na nove stvari i u suradnji s mladima može se puno toga ostvariti.
Tako da smo na Posuškom Gracu 2009. s Framom, s grupom mladih koji su imali volje glumiti i stvarati predstave započeli s Festivalom religiozne drame, i hvala Bogu traje do danas, a proširio se i na one župe gdje sam bio kasnije, i na Kočerin, i sada ovdje u Posušju. I to je plod Frame, kao mnoge druge stvari poput Framafesta, kojeg su drugi fratri pokrenuli i stvaraju jedno bogatstvo… I zato Frama živi i danas, aktivna je i ako Bog da bit će još.
Hoće li Festival religiozne drame biti i u Kotoru sada?
Pa evo vidjet ćemo, ali sigurno ću nastojati pozvati našu Framu iz Posušja i ostale Frame, ako imaju volje i želje da dođu i u Crnu Goru kako bi predstavile svoj rad i tamošnjim vjernicima.
Teško je za kratko vrijeme upoznati jednu biskupiju i potrebe vjernika, potrebe svećenika… Nešto sam upoznao, ali vrijeme je preda mnom pa polako slijedi vrijeme prilagođavanja upoznavanja, a onda i konkretnih poteza.
Spomenuli smo duhovna zvanja iz Frame, danas kada su duhovna zvanja na zapadu u krizi, Hercegovina buja duhovnim zvanjima, a posljednjih godina i biskupskim, što je razlog tim duhovnim zvanima ovdje kod nas?
Puno je razloga. Jedan od razloga i najveći razlog je što ljudi mole za duhovna zvanja. Kod nas u biskupiji je umirovljeni biskup Ratko pokrenuo molitvu za duhovna zvanja 2011. godine i tada se razvio pokret i hvala Bogu da je to prihvaćeno po župama, ljudi mole.
Isto tako svećenici su postali svjesni da ih je imanje, malo su se više približili mladima, tako da mladi iz bližega mogu vidjeti tko je fratar, tko je svećenik i na taj način lakše se odlučiti za duhovno zvanje. Mislim da su te dvije stvari bile presudne za ovakav broj duhovna zvanja.
U subotu, 23. studenog u Kotoru će biti vaše biskupsko ređenje, tko će biti zareditelj, suzareditelji?
Glavni zareditelj bit će nadbiskup zagrebački mons. Dražen Kutleša, drugi zareditelj bit će mons. Zdenko Križić, splitsko-makarski nadbiskup i metropolit jer Kotorska biskupija pripada Splitskoj crkvenoj pokrajini, a treći zareditelj bit će nadbiskup Bara Rrok Gjonlleshaj, koji je administrator Kotorske biskupije. Kotorska biskupija pripada Međunarodnoj biskupskoj konferenciji koja obuhvaća Crnu Goru, Srbiju, Kosovo i Makedoniju. To je simbolika u mom trećem zareditelju.
Bogu je svaki čovjek vrijedan. Bez obzira na broj, od toga ne patim. Svjestan sam tog malog broja, ali to je i prigoda da se čovjek približi ljudima, da postane bliži i da ih lakše i bolje upozna.
Koliko ste uspjeli u ovim danima upoznati situaciju u Kotorskoj biskupiji i kakvi su dojmovi? Jeste li već prepoznali neke potrebe vjernika?
Teško je za kratko vrijeme upoznati jednu biskupiju i potrebe vjernika, potrebe svećenika… Nešto sam upoznao, ali vrijeme je preda mnom pa polako slijedi vrijeme prilagođavanja upoznavanja, a onda i konkretnih poteza.
Ima li sličnosti s Hercegovinom? U grbu ste povezali Kotor i Hercegovinu. To je brojem vjernika mala, ali poviješću, brojem svetaca i blaženika jako velika biskupija?
Bogu je svaki čovjek vrijedan. Bez obzira na broj, od toga ne patim. Svjestan sam tog malog broja, ali to je i prigoda da se čovjek približi ljudima, da postane bliži i da ih lakše i bolje upozna.
A što se tiče sličnosti Boke i povezanosti, kršćanstvo je uvijek na ovim prostorima bilo prisutno, dio smo toga, dio jednog naroda, jedne cjeline… Evo i ovdje na Posuškom Gracu postoje bazilike iz prvih stoljeća kršćanstva. Veže nas i to što je kršćanstvo na ovim prostorima od davnina.
Bogu hvala da je Crkva prepoznala plodove Međugorja, što ih je uvidjela i dala do znanja da nema zapreke dolaska u Međugorje, da se i dalje skrbi za vjernike, za hodočasnike koji dolaze.
Hoće li se biti teško, nakon toliko godina službe, oprostiti od Hercegovačke franjevačke provincije i Hercegovine?
Jasno, svaki je premještaj pomalo težak, nije lagano doći u novu sredinu, nove običaje, nove ljude, nove obveze, nove službe… Ali naš je život takav. Treba prihvatiti, dati sve od sebe i uz Božju pomoć to izvršiti.
Samo nekoliko dana nakon Vašeg imenovanja iz Vatikana je stigla još jedna vijest za Hercegovinu, odnosno za Međugorje. Objavljena je Nota ‘Kraljica mira’ Dikasterija za nauk vjere o duhovnom iskustvu Međugorja. I Vi ste, iako niste služili u Međugorju, često dolazili, ispovijedali, slavili svete mise… Kako ste Vi doživjeli ovu Notu o Međugorju?
Bogu hvala da je ona stigla i Bogu hvala da je Crkva prepoznala plodove Međugorja, što ih je uvidjela i dala do znanja da nema zapreke dolaska u Međugorje, da se i dalje skrbi za vjernike, za hodočasnike koji dolaze.
I sad je jedno veliko rasterećenje, nema više tog pritiska, ni u Međugorju, ni u svijetu, ni u Crkvi, može li se ići, ne može li se ići, je li zabranjeno, nije zabranjeno? Sada je jasno dano do znanja: slobodno je i ljudi mogu bez ikakva tereta, bez ikakvih opterećenja dolaziti i iskusiti plodove onoga na što nas Bog i Gospa pozivaju.
I za kraj ovog našeg razgovora, na početku vaše biskupske službe, što biste poručili vjernicima kojima ste poslani i darovani u Kotorskoj biskupi, ali i onima od kojih odlazite u Hercegovini?
Moja poruka je uvijek da nastojimo biti bolji ljudi i kršćani, živjeti ono na što nas Bog poziva za svoje dobro i dobro drugih ljudi.
Ono što bih preporučio i naglasio, a to sam ovdje i u Posušju često ponavljao, pozvao bih na obiteljsku molitvu. To puno znači za tu obitelj, to puno znači za život, jer tada obitelj priziva Boga, želi s Bogom živjeti, surađivati, želi i dopušta da ih Bog vodi, a takve obitelji onda uza sve poteškoće imaju jednu garanciju da će opstati i da će s Bogom biti puno sretniji.
To je vrlo važno danas i mislim da biti zdrava obitelj, normalna obitelj, Božja obitelj je nešto veliko i Bogu hvala da takvih obitelji još ima. I uvijek mi je drago čuti, ne samo u Posušju, nego i u Međugorju kad se dođe ispovijedati da se zajedno moli Bog u obitelji.
Fra Mladene, hvala Vam na ovom razgovoru i želimo Vam puno sreće i Božjeg blagoslova u novoj službi.
Bogu hvala, hvala i vama što sam imao prigodu govoriti za vaš radio, pozdrav svim slušateljima i neka vas sve Bogu blagoslovi.
Cijeli razgovor možete poslušati i u audiozapisu.
Razgovarao: Velimir Begić
