Devetnaestogodišnji Ivan Miličević, Stipe Romić, Žana Pavković, Mia Soldo, Stipe Pavković i Marija Pavković mladići i djevojke tragično preminuli u novogodišnjoj noći u Tribistovu kod Posušja sahranjeni su u ponedjeljak u Rakitnu. Njihovih dvoje vršnjaka i prijatelja s kojima su dočekali Novu godinu Mirela Rezo i Stjepan Jukić sahranjeni su Posušju dan ranije.
‘’Oče biskupe, nadao sam se da ćete Vi uskoro doći i u ovu župu. Ni u snu nisam očekivao da ćete doći u ovoj prigodi, jer ovo je sve iznenadilo. Iskreno kažem, ovoj župi je potrebna Vaša molitva, Vaša Riječ… da se digne malo iz ove teške potlačenosti, iz ovog teškog stanja… Zahvaljujem još svom provincijalu i provincijalu Bosanske provicnije fra Miljenku Šteki i fra Jozi Marinčiću. Isto tako zahvaljujem fra Šimunu Romiću, mom predšasniku na ovoj župi koji je krstio svih šestero ovih mladih. I konačno svim svećenicima – braćo hvala vam što sudjeujete u ovom što ova župa pati i proživljava’’, riječi su pozdrava i zahvale koje je, jecajući i kroz suze, na početku misnog slavlja uputio župnik u Rakitnu fra Marinko Leko.
‘’Mir vama’’, kazao je na početku mise mostarsko-duvanjski biskup Petar Palić i nastavio: ‘’Ovim riječima uskrsnoga pozdrava ‘Mir vama’ želim i ja pozdraviti sve vas, draga braćo i sestre, osobito vas obitelji naše pokojne mlade braće i sestara. Danas je svaka riječ suvišna, ali jedna riječ nije suvišna, a to je riječ molitve. I zato danas želimo svi mi moliti za sve vas i za sve nas, da nas Gospodin učvrsti u vjeri uskrsnuća. On koji je za sebe rekao da je Uskrsnuće i Život, želi nam posvjedočiti ovom Euharistijom, ovim zajedništvom da je On s nama i među nama’’, kazao je na početku svete mise biskup Petar Palić, a njegove riječi utjehe, njegovu homiliju prenosimo u cijelosti:
Drage ožalošćene obitelji i rodbino naše mlade braće i sestara,
Draga braćo svećenici,
Draga braćo i sestre!
Iza svih podataka koje smo u medijima ovih dana čitali stoji puno više od pukih informacija: neizreciva bol obitelji, tisuću nada koje danas pokapamo, more tuge i suza, pokvareni planovi, izgubljena budućnost, stvarno suosjećanje tolikih ljudi ne samo ovdje u ovim mjestima, niti u Hercegovini, nego puno šire.
Svi mi,danas ovdje okupljeni,osjećamo svoju nemoć: pokušavamo pronaći riječi koje su sposobne izreći bol. I ostajemo nijemi. Trudimo se ponuditi utjehu roditeljima ovih mladih ljudi i ništa nam ne izlazi s usana. Geste suosjećanja djeluju prazno. Ova patnja je jednostavno prevelika,preteška za obitelji, previše za roditelje. Znamo često reći: “Bog ne daje veći križ, nego što ga možemo nositi!“ On je to i učinio. I kao da ne znamo kako dalje, kao da nemamo više hrabrosti za život, kao da nema smisla, ni iskre nade.
Mia, Marija, Žana, Ivan, Stipe, Stipe,i Mirela i Stjepan, od kojih smo se oprostili jučer, proslavili su Božić s obiteljima. Htjeli su svojom mladenačkom radošću i otvoreni budućnosti dočekati početak jedne nove godine. Međutim, smrt je pokucala na vrata i odnijela ih iz naše sredine.
Početak ni jedne godine neće više biti isti. Kao da nam je ovih Božićnih dana netko stavio križeve ispred betlehemskih jaslica, i to osam križeva. I kao da nam u ovom Božićnom vremenu ti križevi zamagljuju pogled. Grede križa su toliko velike i ogromne da više ne vidimo ništa od onog radosnog Božićnog događaja u štalici. Naš Božić postao je zapravo Veliki Petak. Nije nam se dijete rodilo, nego nam ih je osmero oduzeto. Kako u ovim trenutcima pronaći zraku svjetlosti i nade? Ili zbilja na Božić gledamo samo kao na lijepu priču i svake godine uvijek previdimo stvarnost Božića? Zar nikad nismo pomislili koliko je slama nedostojna kao krevet za Dijete? Zar ne vidimo da su jaslice i križ izrađene od istog drveta? Puno je pitanja. A odgovor je samo jedan, za nas vjernike jedini mogući u ovom trenutku.
U tom betlehemskom djetetu, Isusu iz Nazareta, kojije Božji Sin, očito je sam Bog sišao na ovaj svijet i u njegovu okrutnu stvarnost. I tu stvarnost Bog uzima na sebe sve do križa, do smrti. Mnogi su se od nas pitali ovih dana: Gdje je bio Bog kad se sve ovo dogodilo prije tri dana? I kad gledam jaslice i kad gledam križ, onda više ne mogu reći: Bog nije bio tamo. Ne mogu reći da je Bog bio daleko, odsutan, možda na svom nebu. S dubokom vjerom možemo reći: Bog je bio tamo! On je također sudjelovao i trpio. Sve je ovo previsoko za naš um i u ovom trenutku možda premalo za utjehu. Ali ako vjerujemo u Božju prisutnost u jaslicama i na križu, onda mu moramo vjerovati čak i u ovoj nesreći! Niti jednog trenutka Bog nije bio daleko. Istina, ne razumijemo patnju koja je postala tako užasna stvarnost, ali ne možemo je tumačiti kao Božju odsutnost. Da, tamo je Bog također ponovno umro, kao u bogočovjeku Isusu, koji je čovjekom postao u Djetetu u jaslama. I upravo jer su svi ovi naši mladi djeca Božja, rođeni iz ljubavi Oca nebeskoga, vjerujemo da sada gledaju Boga licem u lice, onakvim kakav on jest. (usp. 1 Iv 3,2)
Dragi roditelji, koji sada vidite samo tamu, Bog je tu i u vašoj patnji. Plače svim suzama, osjeća svu bol, nije ni jednog trenutka odsutan i čuje sve riječi očaja, čak i one neizgovorene. Stajao je pokraj vas kad ste primili tužne vijesti, osjećao je mač koji vam je prolazio kroz srce. Svih ovih dana niste bili sami, ni od Boga napušteni.
Teško je sve objasniti i sve podnijeti. I nitko od nas nije isti kao prije nekoliko dana. Ali, želimo se čvrstodržati ovih misli: sam Bog je bio i jest u svemu što nas je snašlo i što nam se još uvijek događa. To je isti Bog koji sebe nije poštedio jaslica i križa.
Pitanje “Zašto” ostat će s nama dok god budemo živi. Ne prestajmo ga iznositi Bogu u molitvi i raspoznavanju njegove volje. Međutim, zamolimo Boga za snagu novoga početka. On koji se rodio u jaslicama i umro na drvetu križa otvorio nam je novi život iza okrutne stvarnosti ovoga svijeta. Križ i tama nije ono posljednje što vidimo. Nakon tame počinje zora novoga svijeta. Nakon tamerađa se svjetlost.Najveća je zagonetka zašto sve tako mora biti?!Zašto prije radosti Bog i njegov narod morajupretrpjeti ovu bezgraničnu patnju?
Mi ovdje na zemlji uopće ne znamo zašto to tako treba biti, zašto bi trebao postojati samo ovakav način otkupljenja i života. Ali to je put i vodi u vječni život. Onaj život koji nam je Isus obećao u današnjem Evanđelju: „To je volja Oca mojega, da tkogod vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječni i ja da ga uskrisim u posljednji dan.“ (Iv 6, 40)
Draga braćo i sestre, koji ste okupljeni na ovom sprovodu! Znam da duboko svi suosjećamo s ovim obiteljima koje su izgubile svoju djecu. I vi, poput mene, tražite riječi kojima biste izrazili svu bol i patnju.
Međutim, umjesto riječi sklopimo ruke, kao što smo to činili ovih dana, i svaki dan recimo Bogu: “Bože, pomozi ovim obiteljima u njihovoj boli! Ostani s njima!” Molim sve vas da se molite za ove obitelji. Molitva je snagai to jedina snaga koja nam je ostala u trenutku ove patnje.Molitva je sposobna nositi nas tamo gdje riječi i geste ne mogu. Molitva može dati snagu tamo gdje prestaje utjeha i pomoć ljudi. Molitva je snažna, a ljudi za koje molimo osjetit će sigurno moć naše molitve. Stoga ujedinimo svoja srca u ovoj svetoj euharistiji.
Kad više ništa ne možemo reći, želimo moliti. Želimo, što bolje možemo, sklopljenih ruku molitvom nositiove ljude kroz tamu koju prolaze.
Ova sveta misa neka našoj pokojnoj mladoj braći i sestrama bude zalogom vječnosti, a nama izvorom utjehe i snage za život.
Svima nama neka svoj moćni zagovor u ovim trenucima pruži naša nebeska majka, Blažena Djevica Marija, koja zna i razumije sve naše nevolje. Amen.
Uz izraze sućuti provincija fra Miljenka Šteke, fra Marinko Leko pročitao je i druge izraze sućuti koji su pristigli posljednjeih dana u Rakitno pa je prenio sućut nadbiskupa vrhbosanskog kardinala Vinka Puljića i nadbiskupa koadjutora mons. Tome Vukšića, banjalučkog biskupa Franje Komarice i pomoćmog biskupa Marka Semrena… Izraze sućuti uputili su i hrvatski premijer Andrej Plenković, predsjednik RH Zoran Milanović, Milo Đukanović, Aleksandar Vučić, Gordan Jandroković, Bakir Izetbegović, Dragan Čović… koji je i nazočio na sprovodu. U Hrvatskoj je sutra zbog ove tragedije dan žalosti.
