U emisiji Magistra vitae govorili smo o raskolima i herezama koje su tijekom prošlosti pogađali Crkvu. U trećem i posljednjem dijelu, naš gost, doc. dr. sc. fra Daniel Patafta s Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, govorio nam je o pojavi protestantizma u Njemačkoj i Martinu Lutheru, osnivanju Anglikanske crkve u Engleskoj, te o današnjem vremenu, stanju u Njemačkoj crkvi i mogućnosti pojave novoga raskola ili hereze.
Pojava protestantizma
“Nakon Konstanze, Martina V., Crkva je doživjela jednu obnovu. Zanimljivo je kada pogledamo Crkvu pred reformaciju, ona je vrlo živa, vrlo dinamična, ona je puna života. Međutim, puno toga što se u Crkvi naslagalo, naslagale su se mnoge zloupotrebe i što ste sami spomenuli, naslagala su se mnoga praznovjerja. S druge strane, paralelno s tom dinamikom, možemo reći jednog duhovnog života, jako puno pobožnosti, hodočašća, to jednostavno cvate na sve strane, međutim pojavljuje se i humanizam koji traži jedan pročišćeni pristup duhovnosti i koji ima, možemo reći, više individualan karakter za razliku od ovog pobožnog života koji je bio tipičan za srednji vijek. Martin Luther se pojavljuje u jednome razdoblju Crkve, kada Crkva sama shvaća da je početkom 16. st. nužno imati jednu reformu i saziva se Peti lateranski sabor u Rimu. Međutim on je donio mnoge odluke, ali ni jedna od njih nije bila provedena zbog toga što jednostavno nije bilo volje da se provede. Na prvi pogled rekli bi Crkva je u jednoj velikoj dinamici, Crkva doživljava jedan preporod, ali problemi su veliki, zlouporabe su velike, a i praznovjerja su velika. Lutherova reakcija ima, možemo reći, dvostruko značenje, tj. dvostruki izvor. Prvi izvor je njegov osobni izbor, dakle njegovo pitanje opravdanja, što je nešto što njega muči, čime se on sam unutar sebi lomi, na koji način se čovjek opravdava, odnosno postiže vječni život. To je nešto na čemu se on sam lomi, a s druge strane, ono što ga je potaknulo upravo je vezano uz njegov osobni problem, a to je bilo prodaja oprosta. Naime tu vidimo jednu vrlo problematičnu zlouporabu koja se dogodila u to vrijeme, i pokazuje nam u biti da se ispod te površine dogodilo puno toga što je bilo vrlo loše i vrlo krivo. To je bilo prodavanje oprosta. Dogodila se jedna situacija da je biskup Albert Magdeburški, uz dvije biskupije koje je vodio, dobio i treću nadbiskupiju za upravljanje, a to je bila nadbiskupija Mainz. On već ima dvije biskupije i dobiva treću, a treću dobiva tako što je za taj položaj platio 14.000 dukata u Rim, jer je trebalo novaca za obnovu bazilike Sv. Petra, odnosno za izgradnju nove bazilike, a s druge strane da bi taj novac dobio, on ga je morao posuditi, a kako bi ga vratio morao je negdje priskrbiti taj novac, pa je počeo prodavati oproste, gdje je u svoju službu uzeo jednog dominikanca Tetzela, i naravno to se pokazalo kao jedna negativna praksa koja je, možemo reći, s pravom ražestila Luthera, koji je na to reagirao pišući onih svojih 95 teza. Dakle one su napisane 31. listopada 1517. i ono što jest jedna povijesna netočnost, da ih je on pribio na vrata wittenberške dvorske kapele. On jest profesor na sveučilištu u Wittenbergu, u Saskoj, to je novo sveučilište, profesor je biblijskih predmeta, međutim problem nastaje u tome što ih on nije pribio na vrata wittenberške kapele, nego je kao jedan teolog to poslao mjesnim, okolnim biskupima i teolozima. To je bila jedna normalna stvar, dakle da se raspravlja o nekim pitanjima. I on je vidio jednu veliku zloporabu i želio je reagirati i sazvati ključne ljude u Crkvi, teologe, biskupe i o tome raspravljati. Međutim, kako je to bilo vrijeme tiska, njegove teze su tiskane i dijeljene okolo, tako da je ono što je on unutra zastupao, što na prvi pogled nije bilo vidljivo, ali to će jako dobro primijetiti Johannes Eck, koji će kasnije raspravljati s Lutherom, pred carskim vijećem. On će prvi primijetiti da mnoge stvari koje Luther zastupa su i s obzirom na tadašnji, a i današnji katolički nauk, krivovjerne, dakle nisu u skladu s time. Međutim, to je pokazalo jednu reakciju naroda, koji je videći jednu zlouporabu u Crkvi, osobito jer se govorilo kad se proda jedan oprost: “Dočim novčić u kasici zazveči, duša iz čistilišta ide u raj”, vidjelo se koliko su te zloporabe velike, tako da je Luther dobio više jedan narodni poticaj i poticaj nekih plemića, recimo Fridriha Mudrog Saskog, i tu se iz poticaja za reformu polako počeo javljati masovni pokret ljudi koji su pristajali uz Luthera, a i Luther na neki način vođen tim poticajem tog masovnog broja stanovništva, koji je između ostaloga tražio i reformu strukture, reformu društva, poslije toga ćemo imati i Seljački rat, koji je odraz nesređenog socijalnog stanja, i mnoge druge stvari, između ostalog, od želje za reformom, krenuo u biti u reformaciju. Jer sve dalje i dalje, njegovi odnosi prema Rimu će se zaoštravati. On je prvo pozvan da se opravda za svoj nauk pred kardinalom Cajetanom, papinskim legatom u Augsburgu. Ali on je odbio opovrgnuti svoje teze i zatražio da se sazove koncil. Naravno pape ne žele koncil, jer se boje koncilijarizma. Novi car, Karlo V. Habsburški, koji izrazito podržava papinstvo, on sebe gleda kao starog nasljednika Karla Velikog, čuvara katoličke vjere, dakle onoga koji je dužan braniti papinstvo i katoličku vjeru, i naravno jedinstvo carstva, želi to nadvladati, tako da 1519. saziva opet jednu raspravu u Leipzigu, no tamo dolazi jedan briljanti teolog toga vremena, to je bio Johannes Eck, koji je prvi uočio da u svojim tezama Luther nema samo pitanje discipline, koje je možemo reći opravdano postavio kao jedno problematično pitanje, nego da njegov govor u tim tezama ne nadilazi, ne govori samo o kritici prodaje oprosta, nego u biti dovodi do pitanja same naravi oprosta, papinu vlast, čak i sakramentalnu strukturu Crkve. Luther je na toj raspravi otišao čak i dalje, te je otvoreno zanijekao papinski primat i na neki način proglasio Sveto pismo kao jedini temelj izvora vjere, i pokazao i želio pokazati da su pape tijekom stoljeća zapadali u zablude, i na neki način počeo pisati i govoriti protupapinski. Papa ga je bulom Exsurge Domine 15. listopada 1520. izopćio iz Katoličke Crkve, ako se ne odrekne 41 krivovjerne tvrdnje koja je nađena u njegovim tezama. Luther je javno spalio bulu u Wittenbergu i knjige kanonskog prava čime je na neki simboličan način pokazao raskid s Rimskom Crkvom. Nakon toga je napisao, možemo reći i tri ključna djela koja pokazuju njegovo sve više udaljavanje od katoličkog nauka dakle Kršćanskom plemstvu njemačkog naroda u poboljšanju kršćanskog stanja 1520., opće svećenstvo svih vjernika je odbacilo na neki način učiteljstvo i Crkvu, zatim O babilonskom sužanjstvu Crkve iz iste godine, gdje odbacuje sakramente, zadržava jedino krštenje djece i euharistiju, ali samo Kristovu realnu prisutnost, a odbacuje žrtveni karakter, i O slobodi kršćanina, gdje je na neki način papi Leonu poručio da ako ne reformira Crkvu, da i on sam zapada u herezu i da je na neki način i papa heretik. Tako da u biti te 1520./21. godine mi imamo jedan raskol koji će voditi prema stvaranju dviju novih vjerskih zajednica, protestantskog svijeta i katoličkog na Zapadu”.
Pojava Anglikanske crkve u Engleskoj
“Sve više na reformaciju ne utječe toliko vjerski motiv, koliko politički. Recimo u Njemačkoj, nakon Seljačkog rata, Luther je samo figura, a reformaciju provode plemići, dakle govori se o kneževskoj reformaciji. U Engleskoj, engleski kralj Henrik VIII. piše jedno djelo U obranu sedam svetih sakramenta 1521. god. protiv Luthera i papa mu dodjeljuje naslov “branitelj vjere”. Henrik je vrlo pobožan i Engleska je vrlo katolička, međutim 1509. god. on se oženio ženom svoga pokojnoga brata, Katarinom Aragonskom. Ona je bila šest godina starija od njega. Oni su u tome braku imali mnogo djece, međutim sva su im pomrla kao dojenčad, osim kćeri Marije, koja je preživjela i nadživjela Henrika i kasnije će postati poznata kao Marija Katolička. Henrik je bio kralj koji je želio nasljednika. Muški nasljednik je osiguravao stabilnost krune. S njegovim ocem Henrikom VII., Engleska je bila tek izišla iz građanskog rata, a to je bio Rat ruža, između različitih suprotstavljenih dinastičkih linija unutar Engleske. Muški nasljednik je trebao osigurati jedinstvo kraljevstva i snagu kraljevstva. On ga s Katarinom nije dobio i želio je da se njegov brak s Katarinom razvrgne. Međutim papa Klement VII. ne želi razvrgnuti taj brak. Prvi razlog je razlog naravi braka, a drugi razlog jest što papa u suprotstavljenom Lutheru treba cara Karla V., a Katarina Aragonska jest njegova rođena teta. Tako da na neki način u tim procesima koji su se događali u pokušajima da se razvrgne kraljev brak, kralj je presudio na jedan, možemo reći, najobičniji način da je proglasio Akt o supremaciji 1534. god., sebe proglasio poglavarom engleske Crkve, a svi oni koji se nisu pokorili tom Aktu o supremaciji su bili progonjeni i ubijeni. Imamo jako puno mučenika iz toga vremena. Najpoznatiji su njegovi osobni prijatelji kardinal Fisher i njegov prijatelj kancelar Thomas More, koji se nisu htjeli odreći papinskog primata u Crkvi. Henrik je ostavio potpuno katoličko ustrojstvo, katoličku vjeru, katoličku teologiju, jedino što je sebe proglasio poglavarom engleske Crkve. Za njegova sina Edvarda VI. prodrijet će kalvinistički oblik protestantizma. Međutim on će vrlo mlad umrijeti, vladat će svega 9 godina. Nakon toga dolazi njegova sestra Marija, iz braka njegova oca Henrika VIII. s Katarinom Aragonskom, i ona ponovno uvodi katolicizam u Englesku i nastoji rekatolicizirati Englesku. I dosta dobro u tome napreduje, međutim i ona umire, i nasljeđuje je sestra Elizabeta, rođena u braku između Henrika VIII. i Ane Boleyn, zbog koje je on ostavio Katarinu Aragonsku i u to vrijeme se formira Anglikanska crkva u onom obliku kako je mi danas poznajemo. To je bio jedan raskol koji je bio izazvan jedino kraljevom željom da dobije nasljednika, muškog nasljednika, i da se razvrgne njegov brak. To je bio jedan jedini razlog”.
Novi raskol?
“Kako vidimo ova situacija koja se događa u Njemačkoj, naravno ima to odjeka i unutar nekih drugih episkopata, ali to su pojedinci koji, možemo reći, ne nailaze na neku veću prihvaćenost unutar vjerničkih struktura, ni laika, ni unutar Crkve. No ova situacija u Njemačkoj jest specifična što pokazuje, ona jest izazvana problemima koji su se javili početkom ovoga milenija, to je zataškavanje seksualnih zločina, pa čak i mnogi drugi problemi oko specifičnosti položaja Crkve u Njemačkoj, koja je vrlo bogata. Taj crkveni porez koji je čak i sam papa Benedikt XVI., sam Nijemac, kritizirao. Ona je krenula u jednom smjeru, mi vidim to više nisu pitanja teološke naravi, naravno uvijek je tu uključena i društvena problematika, ali od vremena prvih raskola, arijanske krize, imamo različite stvari koje su više vezane uz teološka pitanja ili neke druge stvari. Ovdje već imamo stvarnosti koje ulaze duboko u antropološku razinu, pitanje čovjeka, odnosa čovjeka i Boga, pitanje tradicije i pitanje mnogih stvari koji uistinu pokazuju u kojem smjeru će ići njemačka Crkva, to se zaista moramo zapitati, jer vidimo da već i unutar same Crkve javljaju se reakcije i to vrlo negativne i od strane bilo reakcije onih stotinu i nekoliko biskupa, kardinala, koji su govorili, napisali ono pismo protiv Sinodalnog hoda u Njemačkoj, sinodalnog puta, zatim nedavna reakcija skandinavskih biskupa, čak i u Nizozemskoj, današnji episkopat koji vrlo dobro radi, iako se to ne vidi, na obnovi vjere u Nizozemskoj, koja je nakon II. vatikanskog sabora bila simbol liberalizacije Crkve, pokazuje se sa strane opće Crkve jedan negativan pogled i jedna negativna tendencija prema procesima koji se događaju u Njemačkoj. Ono što ljudi čekaju jest kako će odreagirati Rim. Ali ono što se može vidjeti unutar govora među vjernicima, pa čak i među nama svećenicima, da se mi pitamo: Vjerujemo li mi isto, kao i oni koji pristaju uz put kojim ide ta većina njemačke Crkve?”, Znači na neki način mi se pitamo jesmo li mi više ista Crkva i vjerujemo li mi više u isto? Jer to više nije samo pitanje neke vjerske istine, nego duboko, duboko antropološko pitanje. Znači ide se u puno dublje stvari koje su već, možemo reći i teološke, ali i zahvaćaju cijeli smisao postojanja Crkve, sakramenata, čovjeka, antropološka dinamika, dakle kompletna jedna stvarnost koja se takvim jednim putem krivo tumači, krivo okreće uz želju da se Crkva reformira, da Crkva vrati vjerodostojnost koju je izgubila, ali upravo gledajući paralelno s protestantskim stvarnostima koje su išle takvim putem, vidi se da to nije put kojim se ide. Jer sami protestantizam koji je krenuo takvim putem s ciljem nekakve obnove, doveo je do podjela, do rasula. To je protestantska stvarnost. U Katoličkoj crkvi jedino do čega može doći jest do odvajanja i stvaranja nečeg novog, ali to više neće biti Katolička crkva. No treba vidjeti što će vrijeme reći, jer činjenica jest da ta događanja u Njemačkoj nisu prihvaćena od ostatka katoličkog svijeta. Hoće li rezultirati nekakvim odvajanjem, nekakvom shizmom, ili nečim drugim, to treba vidjeti u doglednoj budućnosti, u kojem smjeru će to ići.”
Cijelu emisiju Magistra vitae poslušajte na našem Youtube kanalu!
Andrija Šego
