U emisiji Magistra vitae započeli smo novi ciklus na temu “Glagoljica i glagoljaštvo”. U prvom dijelu govorili smo o životu svete braće Ćirila (autora glagoljice) i Metoda, Grka iz Soluna, koji su tijekom 9. stoljeća misionarili među moravskim Slavenima. Za potrebe te misije sveta braća su s grčkoga na staroslavenski ili starocrkvenoslavenski prevela najvažnije liturgijske tekstove. Taj jezik smatra se prvim književnim jezikom svih Slavena. Gošća emisije bila je ravnateljica Staroslavenskog instituta dr. sc. Vida Vukoja.
Odrastanje svete braće Ćirila i Metoda
“Sveti Ćiril i Metod, pri čemu je ovo Ćiril zapravo redovničko ime čovjeka koji se zapravo zvao Konstantin, i koji je u svoje doba bio poznat kao Konstantin Filozof i njegovog brata Metoda, kojemu je to redovničko ime, a pravo ime mu ne znamo, imamo prilično podataka, međutim ne dostatno da bi znali čitavu njihovu povijest. Ćiril je mlađi brat, nešto poznatiji, ali mlađi, dočim je stariji Metod, rođen 815. god. Ćiril je 10-ak godina mlađi, rođen je 826. ili 827. god. Znači riječ je o početku, odnosno prvom dijelu 9. st. Njih dvojica su, koliko možemo prepoznati iz povijesnih izvora, bili Grci, iako neki glasovi unutar akademske zajednice, poglavito iz Bugarske, kažu da su braća morala imati bugarske krvi. Zato nemamo nikakvih pouzdanih pokazatelja, tako da pretpostavljamo da je doista riječ o Grcima, tim više što je njihov otac Lav bio vojno-svjetovni upravitelj grčke teme u kojoj je bilo mnogo slavenskoga življa. U to doba, u bizantskoj državi, a riječ je o Bizantu, na području današnje sjeverne Grčke, sjeverne Makedonije, odnosno grčke Makedonije, živjelo je mnogo Slavena, i u jednoj od takvih tema, a tema je vojno-svjetovna upravna jedinica, na čelu je bio Lav. On je nažalost umro kada su njegova djeca, dva brata, bila u relativno mladoj dobi. Inače Metod je među najstarijom braćom, ili možda najstariji od čitavog niza braće i sestara koji su bili u toj obitelji, a Ćiril je koliko znamo najmlađi brat. Njih dvoje su svoj rani život proveli značajno drugačije. Konstantin je zahvaljujući svojoj velikoj umnoj darovitosti vrlo rano poslan u visoke škole i mentoriran od najvećih umova toga doba, i izrastao je u velikog filozofa koji je sudjelovao u mnogim raspravama u to vrijeme, što religijske naravi, zapravo najviše religijske naravi, ali kada znamo da je u to vrijeme veza između vjerskog i svjetovnog života vrlo povezana, onda su te rasprave imale i značajne javno-političke utjecaje. Za razliku od toga, Metod se vrlo rano usmjerio prema upraviteljskim ulogama i bio je značajan, pokazao se vrlo dobar u ulogama koje je obavljao.”
Osmišljavanje glagoljice i prevođenje liturgijskih knjiga
“U datom trenutku bizantskih carevi su njih dvojicu, posebno Ćirila, počeli koristiti za različite misije koje je Bizant redovito provodio, s obzirom da je tada jedna od dvije najznačajnije europske sile. Tako je dobro poznato da je Ćiril bio slan među Hazare, na područje otprilike Crnoga mora, uključujući današnji Krim i kod Saracena, gdje se pokazao izvrsnim u pregovorima različite naravi. Kada je knez tada najveće slavenske države Velike Moravske u Bizant poslao upit da mu bizantski car Mihajlo IV. pošalje učitelje koji bi slavenski narod u Velikoj Moravskoj, a to je područje današnje Češke i Slovačke, poučili kršćanskoj vjeri i koji bi podigli državu, znači upravu na slavenskom jeziku, nije slučajno da se Mihajlo upravo sjetio Ćirila i Metoda. Naime, njih su dvojica, pored spomenutih, što upravnih sposobnosti, što sposobnosti u pogledu rasprava i dubokog filozofskog razumijevanja života, kakvim je raspolagao Konstantin, obojica braće su izvrsno poznavali slavenski jezik. Pretpostavlja se zato što su u svojoj ranoj dobi imali slavenske ili dojilje ili odgajateljice u vlastitome domu. Kada su dobili tu zamolbu od bizantskoga cara, Konstantin je, pretpostavlja se čak možda već i u to doba, imao nacrte abecede, odnosno slovoreda, kojim bi se mogao zapisivati slavenski jezik. Naime i danas nam je dobro poznato, tko se u to zagledao, da se latinicom, kojim se zapisuje recimo latinski jezik, a niti alfabetom kojim se zapisuje grčki jezik, slavenski jezici ne mogu dobro zapisivati. Zato Konstantin, koji je kasnije dobio ime Ćiril, nije posegnuo ni ti za jednim od ta dva pisma koja bi se nametala za izbor zapisivanja slavenskoga jezika, nego je uložio napor da stvori novo pismo, danas poznato kao glagoljica. U to doba nije se rabilo to ime, nego se uglavnom govorilo o slavenskome pismu. Odmah su još u Bizantu, prije odlaska u misiju u Veliku Moravsku, preveli određene knjige, ponajprije liturgijske knjige potrebne za svetu misu, kao i određena čitanja, odnosno biblijske odlomke koji se koriste za svetu misu.”
Misija među Slavenima u Velikoj Moravskoj
“Po odlasku u Veliku Moravsku, a to je bilo 863., također su sa sobom poveli određene učenike. Godine 864. stigli su knezu Rastislavu, on ih je vrlo lijepo primio. U glavnom gradu Moravske države, vrlo brzo su ustanovili obrazovanje svećenika na slavenskome jeziku, i ubrzano prevodili sve potrebe knjige za liturgiju i za oblikovanje državne uprave. Na ćirilometodsku misiju, na podizanje velike slavenske države na slavenskome jeziku, mnogo toga protiv imali su i kler i plemići iz bavarskih država, koje su potekle iz franačke države, dakle sinova Karla Velikog, i već tada njegovih unuka, tako da su na Ćirilov i Metodov rad u Velikoj Moravskoj stizale velike pritužbe u Rim. Zbog toga su najprije Ćiril i Metod krenuli na put u Rim, opravdali se pred Papom, koji je vrlo brzo razumio da je s ćirilometodskom misijom sve u redu. Papa je posvetio je slavenske knjige poznatom bulom Industriae tuae iz 880. god., i nakon toga se Metod vratio s potvrđenim knjigama u Veliku Moravsku. Papa je još jednim velikim potezom potvrdio ispravnost ćirilometodske misije i njezinu veliku vrijednost time što je Metoda proglasio slavenskim biskupom, odnosno biskupom u dvije biskupije. Jedna je pokrivala Moravsku, a druga je pokrivala drugu slavensku državu Donju Panoniju, koja jednim djelom ulazi u hrvatsko područje. Nakon smrti svetoga Ćirila 869. god., pri prvom pohodu Ćirila i Metoda u Rim, naime pred samu smrt, Konstantinu se ispunila njegova velika dugogodišnja želja da postane redovnik. On je doista postao redovnik, u tom prvom posjetu Rimu, i uzeo je redovničko ime Ćiril, i vrlo brzo nakon toga umro, tako da se Metod morao sam vratiti u Veliku Moravsku. Nakon Ćirilove smrti, dakle 869., Metod je još do 885. podizao domaću slavensku Crkvu, njegovao biskupije i, u smislu crkvene vlasti, samostalan život unutar slavenskoga življa, dakle neovisan o tada snažnom franačkom i njemačkom crkvenom kleru, i neovisan o utjecaju, pogotovo političkom utjecaju Bizanta. Na taj način omogućio je prvo slavensko iskustvo neovisnosti o velikim različitim silama u okviru europskog svijeta i tim iskustvom omogućio Slavenima kasnijega doba samopouzdanje da se ne moraju, kao što su dotada, ostvarivati jedino u okviru preteča današnjih država koje bi bile ovisne ili o franačkom, ili o bizantskom svijetu.”
Trojezična hereza
“Jedna od teških tema, dakle to nije bila jedina zamjerka njemačkoga klera, te zamjerke prema Rimu su dolazile ponajprije od bavarskoga, njemačkoga klera, ponajviše iz Salzburške nadbiskupije, zbog toga što je, da ne ulazimo sada previše u detalje, ali u povijesti je područje Moravske bilo naseljeno Slavenima, i bilo je u misionarskom dosegu Salzburške nadbiskupije. Ta će tema vjerojatno barem u nekakvim odsjajima biti poznata našem slušateljstvu. Dakle, povijesno polaganje prava u smislu misionarskog djelovanja na određenom području koje u datom trenutku postaje samostalna crkvena administrativna jedinica. U tom smislu, glavni problem nije bila hereza, jer u slavenskim knjigama, iza kojih su stajali Ćiril i Metod, nije bilo baš ničega protiv nauka ili u neskladu s naukom rimske Crkve. Same prve, najranije knjige, iako su prevođene s grčkoga, već su imale elemente latinske liturgije, znači one prve koje su došle u Moravsku. Ove zamjerke vezano za trojezičnost su zapravo potjecale od pokušaja da se na svaki način, a naravno da se moglo očekivati ako se posumnja u herezu, da će se čitava slavenska misija jednostavno morati urušiti, jer će biti zabranjena, proglašena herezom i time biti izgurana iz crkvenoga života. Dakle, teza kojom je crkveni kler, vezan za Salzburšku nadbiskupiju, pokušao suzbiti slavensko djelovanje je bilo da Biblija i liturgija, koja naravno proizlazi iz Biblije, ima samo tri jezika koja su vrijedna, odnosno poznaje samo tri jezika koja su vrijedna biblijskoga teksta i liturgije, a to su hebrejski, grčki i latinski. Poznata je velika rasprava između Ćirila i Metoda i zastupnika ove tzv. trojezične teze u Veneciji, tijekom prvog putovanja u Rim, koje sam ranije spomenula. Već u Veneciji Ćiril i Metod su dobili tu raspravu sa poznatim istinskim izrijekom koji potječe iz biblijskog svjetonazora, a koji je poznat po onoj rečenici: “Ne pada li kiša na sve jednako?”, drugim riječima nemamo li svi pravo razumjeti i naviještati sveti nauk, dakle ne samo trojezičnjaci, ne samo oni koji poznaju hebrejski, grčki i latinski, nego govornici svih jezika svijeta. Na taj način su Ćiril i Metod pokazali veliku širinu i zastupanje pojma dostojanstva čovjeka, kakvo poznajemo iz Biblije i kakvo poznajemo iz svetog nauka Crkve, koje se jednako oblikovalo i na Istoku i na Zapadu. To je jedan od razloga zašto Ćiril i Metod kada su mogli zastupati svoju misiju, nikada nisu imali problema u Rimu. Pape bi ponekad izricale određenu vrstu skepse prema Ćirilu i Metodu, i prema kasnijim njihovim učenici, pa kasnije i hrvatskim glagoljašima, ali samo do trenutka kada se ne bi u prvom licu upoznali sa samim naukom vezanim za slavensko bogoslužje. Svaki put, dakle redovito i bez iznimke, svi pape su potvrđivali i slavensko bogoslužje i bogoslužne knjige pisane glagoljicom, kakve su nakon te prve, ćirilometodske misije u Velikoj Moravskoj, dakle na samoj glagoljici, zapravo ostale živjeti jedino u Hrvatskoj. Dakle od 12. st., te prve knjige, odnosno ti tekstovi iz tih prvih knjiga više nisu bili poznati, više nisu bili sačuvani, ali su bili sačuvani među hrvatskim glagoljašima. Eto, dakle hereza o trojezičnjacima i trojezičnom pravu na Bibliju i na bogoslužje jedino na hebrejskom, grčkom i latinskom jeziku, nikada nije dobilo službenu papinsku potvrdu, upravo suprotno, papinska potvrda slavenskih bogoslužnih knjiga na glagoljici pokazala je širinu rimske Crkve i ispravnost ćirilometodskog nauka.”
U drugom dijelu emisije govorit ćemo o glagoljici, prvom pismu kojim su Hrvati bilježili svoj materinski jezik već u 10./11. st., kojeg je osmislio sveti Ćiril, zlatnom razdoblju hrvatskog glagoljaštva (14. i 15. st.), te svećenicima glagoljašima, glagoljaškom bogoslužju i pjevanju. Prvi dio poslušajte na našem You Tube kanalu.
Andrija Šego
