Magistra Vitae o ‘tankerskom ratu’ i kemijskom oružju u iračko-iranskom ratu

U ovotjednoj emisiji “Magistra Vitae” završili smo ciklus emisija o Iračko-iranskom ratu koji je započeo iračkim napadom na Irak 22. rujna 1980., a završio 20. kolovoza 1988. god. U prošloj emisiji govoreći o fazama ovoga rata, spomenuli smo pojmove “tankerski rat” i “rat gradova”. Stoga nam je naš gost, doktorand studija povijesti Sveučilišta u Zadru i vanjski suradnik Sveučilišta u Dubrovniku, mag. oec. Daniel Dujmić, kazao nešto više o ovim pojmovima. Dotakli smo se i kemijskog ratovanja, te na kraju emisije saznali kome je ovaj rat nanio najviše štete, a tko je od njega najviše profitirao.

Magistra Vitae o fazama Iračko-iranskog rata

Pod pojmom “tankerski rat” podrazumijevaju se napadi na trgovačke brodove u Perzijskome zaljevu, koje su tijekom Iračko-iranskog rata poduzimale zaraćene strane, kako bi protivniku nanijele određenu, većinom, gospodarsku štetu. Iako su napadi na trgovačke brodove počeli još u početnoj fazi rata, kao početak “pravoga” “tankerskog rata” smatra se 1984. god., kada su Iračani počeli napadati pomorski promet s ciljem prekida iranskoga izvoza nafte. Iračka namjera bila je i tjeranje Iranaca da zatvore Hormuški tjesnac, što bi izazvalo vojnu intervenciju SAD-a, no to se nije dogodilo. Umjesto zatvaranja Hormuškoga tjesnaca Iran je uzvratio napadima, na brodove, većinom tankere, neutralnih zemalja koji su plovili u iračke luke ili zemalja koje su podržavale Irak (prije svega Kuvajt). Ti napadi doprinijeli su kasnijem vojnopomorskom angažmanu SAD-a i zapadnoeuropskih zemalja u Perzijskome zaljevu, koji je nastojao osigurati nesmetani pomorski promet. Nakon eskalacije napada na trgovačke brodove, SAD je u svrhu zaštite pomorskog prometa u srpnju 1987. započeo operaciju “Iskrena volja”, a najveća borbena akcija bila je operacija “Bogomoljka” u travnju 1988. “Tankerski rat” nije postigao željene rezultate, odnosno nije uzrokovao poremećaje u iranskome izvozu nafte.

“Rat gradova” označava napade na civilne ciljeve u svrhu smanjenja ekonomske moći protivnika te slabljenja volje civilnog stanovništva za nastavak rata. Inicijator je bio Irak koji je započeo bombardirati civilne ciljeve. “Rat gradova” može se podijeliti na 5 faza. Prva faza (veljača 1984.) karakterizirala je iračka namjera da se Iran prisili na prihvaćanje prekida vatre. Druga faza (ožujak – lipanj 1985.) predstavlja irački odgovor na iransku operaciju “Badr”. Iračko ratno zrakoplovstvo bombardiralo Teheran, a iransko Basru i Bagdad. Treća faza (veljača 1986.) predstavlja irački odgovor na iransku ofenzivu “Svitanje 8”, kada su iranske snage zauzele poluotok Al-Faw. Četvrta faza (veljača – travanj 1987.) poznata je i kao “rat glavnih gradova”, jer su Iračani napadali Teheran, a Iranci Bagdad. Peta faza trajala je tijekom ožujka i travnja 1988. god. Unatoč uloženim naporima, “Rat gradova” ni jednoj strani nije donio zadovoljavajuće rezultate.

Na globalnoj hladnoratovskoj razini najveća korist za SAD je bila što su cijene nafte bile rekordno niske. Niska cijena nafte postalo je moćno oruđe SAD-a što je u konačnici dovelo do ostvarenja hladnoratovskog cilja, gospodarskog sloma SSSR-a.

Kemijsko je ratovanje bilo irački “zaštitni znak”, iako je kemijsko oružje bilo zabranjeno Ženevskim protokolom iz 1925. god. Iranski režim poduzimao je znatne napore kako bi informirao svjetsku javnost o iračkome korištenju kemijskoga oružja i tako diskreditirao Irak koji je tijekom rata imao podršku međunarodne zajednice. Zbog kritike svjetske javnosti Irak je u razdoblju od 1984. do 1986. smanjio uporabu kemijskog oružja, naročito nakon formalne osude SAD-a 1985. god. No nakon iranskih uspjeha ponovno su počeli koristiti kemijsko oružje, naročito na Sjevernome bojištu i u borbama protiv Kurda. Iako je Irak kršio Ženevski protokol, SAD i zapadnoeuropske zemlje (prije svega Savezna Republika Njemačka) osigurali su infrastrukturu, resurse i tehnologiju za proizvodnju kemijskoga oružja. SAD i SSSR su čak stavili veto 1984. na rezoluciju UN-a kojom se osuđuje iračko korištenje kemijskoga oružja. Glavni motiv za pokretanje Drugog zaljevskog rata 20. ožujka 2003., odnosno invazije SAD-a i saveznika na Irak bilo je neutralizacija iračkog oružja za masovno uništenje, odnosno kemijskog oružja (koje nikad nije pronađeno). Irak je bio poražen a Sadamov režim srušen.

Nakon serije vojnih poraza iranski politički vrh 6. kolovoza 1988. prihvatio je prekid vatre, a odluka je stupila na snagu 20. kolovoza. Na međunarodnu granicu između Iraka i Irana upućene su promatračke misije UN-a. I jedna i druga strana proglasile su pobjedu. No kako je Irak zbog prevelikog zaduženja upao u gospodarsku krizu, izlaz i rješenje vidio je u invaziji Kuvajta, svog dojučerašnjeg saveznika. Početkom kolovoza 1990. Irak je napao Kuvajt, što je bio uvod u Zaljevski rat. Operacijom “Pustinjska oluja” međunarodna zajednica predvođena SAD-om potpuno je porazila iračku oružanu silu i uspjela u onome što Iranu nije pošlo za rukom u 8 godina ratovanja.

Magistra Vitae o uzrocima i ciljevima Iračko-iranskog rata

Procjenjuje se da se brojka iranskih žrtava kreće od 450.000 do 730.000 poginulih, 600.000 do 1.200.000 ranjenih, 45.000 zarobljenih i 2.000.000 izbjeglih. Broj iračkih žrtava manji, 150.000 do 340.000 poginulih, 400.000 do 700.000 ranjenih, 70.000 zarobljenih i 400.000 izbjeglih. Objektivne procjene ukupnog broja žrtava otežane su namjernim preuveličavanjem, što je činila i jedna i druga strana. Irak je brojke preuveličavao kako bi arapskim državama istaknuo svoju ulogu “brane protiv plime šijitskog revolucionarnog fanatizma”. Time su nastojali opravdati financijsku pomoć koju su dobivali tijekom rata od arapskih zemalja. Isto tako iračko žrtvovanje u borbi protiv islamskoga fundamentalizma bilo je korisno i za odnose sa SAD-om i SSSR-om, što im je garantiralo povoljnije uvjete za nabavku oružja i vojne opreme. Iranski motiv bio je razviti kolektivnu svijest kako su šijiti žrtve sunita, čime bi se demonizirao Irak u očima svjetske zajednice. Uz to je pretjeranim brojkama iranski režim mogao lakše opravdati razlog za početak pregovora i prestanak napada.

Ovim ratom najveću korist imala je Turska, a Saudijska Arabija uspješno je ostvarila svoj cilj o suzbijanju iranskoga utjecaja

Iako je Iračko-iranski rat definitivno završio bez pravog pobjednika, može se reći kako je Irak, zahvaljujući odlučujućim pobjedama tijekom posljednje faze rata, kojima je razbio iransku vojnu moć, postao dominantna sila u regiji. Ta nadmoć navela je Sadama da napadne Kuvajt, što je ujedno bila iračka propast. Iranski vjerski/politički vođe, unatoč gubitku, uspjeli su se obračunati sa svim unutarnjim neprijateljima, čime je Homeini uspostavio Islamsku Republiku Iran, a Irak današnjice daleko je od onoga što je Sadam Husein sanjao.

Ovim ratom najveću korist imala je Turska, a Saudijska Arabija uspješno je ostvarila svoj cilj o suzbijanju iranskoga utjecaja. SAD je izvođenjem pomorskih operacija u Perzijskom zaljevu, smanjenjem iranske vojne moći i iranskim porazom dobio zadovoljštinu za narušen ugled u svijetu izazvan talačkom krizom i neuspjelom operacijom oslobođenja taoca. Na globalnoj hladnoratovskoj razini najveća korist za SAD je bila što su cijene nafte bile rekordno niske, a tome su doprinijele zemlje OPEC-a (glavnu ulogu imali američki saveznici Saudijska Arabija i Kuvajt). Niskom cijenom nafte gospodarstvo SSSR-a ostalo je bez glavnih prihoda, što je stvorilo dodatne probleme za SSSR koje je i onako previše ulagalo natječući se sa SAD-om u utrci u naoružanju. Niska cijena nafte postalo je moćno oruđe SAD-a što je u konačnici dovelo do ostvarenja hladnoratovskog cilja, gospodarskog sloma SSSR-a.

Andrija Šego

 

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne