”Nikad nismo sami i nikad nećemo biti sami, bez obzira na sve ono što nam se u životu dogodilo. Bog je na početku svačijeg života ispisao jednu veliku stranicu na kojoj je prožet cijeli naš život i dao nam slobodu da živimo onako kako i živimo, a koji ćemo pravac izabrati na kraju ovisi o nama samima: s Njim ili bez Njega…. vjerujte s njim je puno lakše.”
Riječi su ovo našeg gosta emisije Živim svoje snove, Marijana Tustonje. Mladić je ovo koji je sa 7 godina, zbog teške životne situacije i nakon smrti oca, odvojen od biološke obitelji i doveden u Majčino selo u Međugorje gdje je proveo svoj život do osamnaeste godine sa svojim bratom i sestrom. Nakon toga boravio je jedno vrijeme u Švicarskoj ali se vratio u Hercegovinu i sada je na putu da postane doktor znanosti na Sveučilištu u Mostaru.
”Da je bilo lako, nije. Svima je bilo teško i majci koja je bila bez svoje djece ali i bez financijske mogućnosti da se brine o nama”, kazuje Marijan i nastavlja da je kao svako dijete imao svoje dječje snove, oni su bili želja da se vrati u Vitez svojoj majci, svojoj obitelji ali nakon smrti majke i brata i ti snovi su se promijenili. Danas gleda na sve događaje u svom životu kao na Božji prst, svjestan da nije bio oduvijek takvog razmišljanja, ali unutarnjim sazrijevanjem i duhovnim rastom shvatio je da obitelj ne moraju biti krvni srodnici, da ima veliku obitelj koju čine njegove odgajateljice iz Majčinog sela kojima zahvaljuje na velikoj ljubavi radeći svoj posao, koji je zapravo poziv velikog srca. Bog mi je dao Gospu kao Majku koja je ovdje svepristutna u Međugorju, ali i oca kroz fra Slavka Barbarića bez kojeg, svjedoči, danas ne bi bio ovdje i davao intervju. Rado ga se prisjetio s velikim osmijehom na licu: ”To je bio čovjek ispred svog vremena. Želio je svakom djetetu pružiti dom, ne u onom institucionaliziranom smislu, nego dom koje svako dijete treba, obiteljsku kuću s najvećom količinom ljubavi. Naučio me je voljeti život i to život kakav mi je darovan, u svemu prepoznavati dobro.”
Bog je na početku svačijeg života ispisao jednu veliku stranicu na kojoj je prožet cijeli naš život i dao nam slobodu da živimo onako kako i živimo, a koji ćemo pravac izabrati na kraju ovisi o nama samima: s Njim ili bez Njega…. vjerujte s njim je puno lakše.
Osvrćući se na današnju situaciju u Domovima, za koje smo često svjedoci nekih ružnih iskustava, Marijan smatra kako bi se prije svega trebali promijeniti zakoni, a onda će i socijalni radnici moći puno bolje raditi svoj posao.
Za svoj boravak u Domu kaže kako gleda na to kao nešto najbolje što mu se moglo dogoditi u životu jer u svemu traži dobro i pozitivno.
”Kad netko sluša moju priču reći će kako mi je teško, možda me sažalijevati i pitati se zašto se to sve dogodilo, ali sam svjestan da odgovor nikad neću dobiti. Znam jedno i vodim se time: nadomjestio Je sve gubitke kroz osobe koje mene okružuju danas, a to su prijatelji. Naravno da mi nedostaju one glavne dvije figure u životu, posebice na blagdane, na nekim slavljima, na promocijama na fakultetu… i nije grijeh ponekad se isplakati, biti tužan ali ako previše propitujem sebe i Njegove odluke, činim samo sebi nažao i sebi loše. Takve situacije prebrodim tako da ih gledam iz druge perspektive, a to je da gledam što je dobro što mi se dogodilo u tom trenutku jer ako samo žalujemo nad svojim životom, nikad nećemo upoznati radosti života, a nije sve tako crno. Ja mogu kukati, jadati se, da nemam svoje obitelji… ali svaku životnu situaciju moramo postaviti iz perspektive da nam ju je Bog takvu dao i dao nam ju je na takav način jer zna da mi to možemo podnijeti. Ako sam ja sa svojih 26 godina bio spreman podnijeti, po Njegovoj odluci, tri gubitka u svom životu onda se ja tu nemam šta sukobljavati, On je donio takvu odluku i ja se nosim s Njom i želim ostatak svog života živjeti sretno”, kazao je Marijan kojemu se dogodilo dosta toga sretnog i dobrog u životu. S radošću spominje bosanske Švicarce koji su jednostavno došli u Majčino selo i iznijeli svoje želje da slijedeće dijete koje uđe u prostoriju bude njihovo kumče. Marjan je tada bio školarac kojem su ovo dvoje supružnika, koji 14 godina nisu imali svoje biološke djece, učinili život barem malo lakšim. Stoga smo pozvali sve one koji se nisu ostvarili u ulozi oca ili majke ili jednostavno žele pomoći nekom djetetu, da to učine kroz kumstvo.
Naravno da mi nedostaju one glavne dvije figure u životu, posebice na blagdane, na nekim slavljima, na promocijama na fakultetu… i nije grijeh ponekad se isplakati, biti tužan ali ako previše propitujem sebe i Njegove odluke, činim samo sebi nažao i sebi loše.
Da Marijanov život uistinu ima materijala za autobiografsku knjigu potvrdio nam je i ovaj razgovor s kojim smo samo zagrebali površinu njegovog života. Zato se radujemo vijesti da je Marijan započeo pisati knjigu o svom životu za koju se nada da će javnosti pokazati što su Domovi, kolika je njihova uloga u emotivnom razvoju svakog djeteta koje je odvojeno od svoje biološke obitelji te percepciju javnosti o djeci koji odrastaju u Domovima, da i ta djeca, koja su često etiketirana mogu uspjeti u životu te i sam to svjedoči: ”Uspio sam i živim svoje snove.”
A upravo mu to i mi želimo od svega srca, da nastavi sretno živjeti i sretno sanjati.
Dijana Pehar
Cijeli razgovor poslušajte na našem youtube kanalu.
