Drugoga vikenda u rujnu u Međugorje su hodočastili vjernici iz Slavonskog Broda. Među njima bio je i Miro Rubil, koji je u Međugorju doživio obraćenje, otac osmero djece, voditelj hodočašća u Međugorje, dugogodišnji voditelj Molitvene zajednice Novo Srce.
U emisiji Susret objasnio je pojam da je – dijete Međugorja.
„Duga je to priča. Došao sam u Međugorje bez ikakve nade i potrebe, slučajno, jednim autobusom. Na prvi sam pogled bio fasciniran svime što sam vidio. Doživio sam nutarnji poziv na molitvu, što je bila posebna milost, iako ništa dublje nisam znao o molitvi. Ali Gospodin me pozvao preko svoje Majke, preko Međugorja.
Prvi sam put došao 1984. godine. Bilo mi je 20 godina, pun života, ali razočaran. Došao sam iz kršćanske katoličke obitelji, ali se u njoj malo kršćanskoga moglo vidjeti. Od povratka kući bio sam novi čovjek. Nikada više nisam imao potrebu otići u disko, kafić… Crkva je postala moj novi dom. I n ikada nisam zažalio. Velika je milost što imamo Međugorje“, priča Rubil i nastavlja kako je te davne godine došao ispratiti majku i strinu u Međugorje, donijeti im stvari do autobusa. A časna je rekla da može primiti još dvoje hodočasnika na mjesta onih koji su odustali, put je bio plaćen.
„Nisam želio ni planirao ići, ali sam se našao na putu. Nije mi bila bliska molitva hodočasnika u autobusu. Naprotiv čekao sam stajanja da bih vrijeme proveo na džuboksu slušajući glazbu. No u crkvi u Međugorju, pred Gospinim sam kipom ušao u neka razmišljanja. Kleknuo sam i zamolio Mariju da me oslobodi psovke. Ujutro sam poželio imati krunicu oko vrata. Nisam imao ni novaca da je kupim. Zamolio sam sestričnu da mi je kupi. A kada sam je stavio oko vrata osjetio sam posebnu radost. Po povratku sam je počeo moliti. A prije sam bio u doticaju i s okultnim… Moji su mi se rugali što sam počeo moliti. Odlazio sam u kukuruzišta i ondje se skriven molio. Sada, nakon toliko godina mogu reći da je Gospodin promijenio i mene i moju obitelj. I na tome sam zahvalan. Od tada, nisam brojao, ali najmanje sam 50 puta došao u Međugorje“, govori Rubil, koji se povjerio župniku.
„Ali me ni on tada nije razumio. Ipak sam sa sestrom i skupinom mladih ljudi počeo moliti, osnovali smo molitvenu zajednicu. Prošao sam trnovit put obraćenja. Mama je mislila da sam u drogi. Ali je Gospodin sve izveo na dobro. U prvim je trenucima u mojoj obitelji nastao kaos. Bilo je strašno. Ali Bog je i meni i sestri dao milost da ustrajemo. I korak po korak svi smo se vratili Bogu. Danas su plodovi jako vidljivi i zahvaljujem Bogu na toj milosti“, kazao ej Rubil, koji se prisjetio i rata.
„Tada sam imao samo jedno dijete i vjeru, a u neko smo doba imali sedam đaka. Roditelji su bili kod mene… Bilo mi je fascinantno kako Bog pomaže. Zahvalan sam Bogu što smo supruga i ja bili hrabri da se otvorimo životu. Sada imamo osmero djece i troje unučadi. Gledali smo u Boga, živjeli u vjeri. Tako smo prevladali sve teške situacije, kojih je i te kako bilo. Bili smo u izbjeglištvu, ali Bog je uvijek proviđao, činio velika čudesa. Primali smo djecu, ali Bog nas je blagoslivljao. Rodilo nam se četvrto dijete, a mi podstanari u kući bez vode, bez sanitarnog čvora… Kad smo počeli praviti kuću nismo imali ni kune, a za godinu dana uselili smo u svoju kuću“, priča nam Miro Rubil i nastavlja dalje o donatorici, gospođi koja im je dala šest tisuća maraka, točno onoliko koliko je koštalo zemljište za kuću. Ista je žena za neko vrijeme opet darovala jednak iznos.
„Bog je proviđao. Blagoslov se tako spustio na nas da je to bilo nevjerojatno. Svake smo godine išli na more iako to nikada nismo mogli planirati. Ali Gospodin je slao ljude. Tko živi s Bogom nikada neće biti ni gladan ni žedan“, kazao je Rubil. Sjeća se davnih godina i dolazaka u Međugorje, fra Slavka, fra Petra, njihovih i propovijedi fra Ivana Dugandžića i brojnih drugih milosti.
„Mi smo Crkva. Za mene je Međugorje uvijek bilo autentično. Nikada nisam sumnjao da je ovdje Gospa. Mnogi su moji prijatelji ovdje doživjeli obraćenje. I danas vidim kako ljudi ne znaju ni osnovne stvari u Crkvi. Izgubljeni su. Zato je dobro da ima netko tko im može posvjedočiti, ohrabriti ih i u ovo vrijeme pandemije. Križ nije lagan. I Marija je plakala pod križem. Pa kada dođe križ i mi trebamo stajati uz Isusa i u njega staviti sve svoje povjerenje. On je početak i kraj svega. I kad u njega stavimo pouzdanje onda mogu slobodan biti ili se cijepio ili ne cijepio, ili došla pandemija ili ne došla. Ili koja druga bolest. U Božjem naručju uvijek sam siguran. Kad čovjek sazrije nema straha. Tamo gdje je strah, ondje nema vjere. Bog je donio slobodu, mir koji nadilazi razum i spoznaju!
Pozvao bih ljude – dođite Isusu, dođite Mariji, u slobodu koja vodi u blagoslov, a ne ona koja vodi u prokletstvo i ropstvo“, objašnjava naš sugovornik naglašavajući više duhovna od tjelesnih ozdravljenja. Kaže da su naši duh, duša i tijelo povezani. Navodi primjer svojih teških migrena u djetinjstvu, mladosti pa i kasnije. Primijetio je kako je ozdravljao duhovno da je tako i tjelesno ozdravljao.
U duhovnoj ponudi Međugorja naglašava sv. ispovijed „gdje čovjek doživi oslobođenje; svetu misu, koja je ovdje drukčija zbog posebnog zajedništva, klanjanje… Gospine poruke nije dovoljno pročitati. Snažne su“, uvjeren je Miro Rubil iz Slavonskog Broda. Na kraju je još jednom naglasio Gospodinove riječi „Ne bojte se! Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta!“
Cijelu emisiju Susret u kojoj je gostovao Miro Rubil možete poslušati na našem YouTube kanalu.
Višnja Spajić
