U trećoj emisiji Magistra Vitae o fra Didaku Buntiću, poniznom velikanu koji je cijeli svoj život posvetio služenju Bogu i svome hercegovačkom puku, s našim gostom dr. sc. fra Robertom Jolićem, govorili smo o akciji opismenjavanja, Seljačkim školama, pravoj prosvjetnoj revoluciji, koja se iz Hercegovina proširila u Bosnu, a potom i u neke dijelove Hrvatske.
Seljačke škole
“Ponajprije bi valjalo spomenuti, nešto sam već prije o tome govorio, da turske vlasti za 400 godina svoje vladavine nisu otvorile, pazite, ni jednu jedinu školu u BiH, i ne samo za katolike, nego i za muslimane. Postojale su neke vjerske škole gdje se napamet učio Kuran. Franjevci, kao jedini, ili gotovo jedini pismeni ljudi, među katolicima dakako, su nastojali i prije toga otvarati neke škole i opismenjavati, ali to je bilo nemoguće jer za to nije bilo nikakvih uvjeta. I tek od sredine 19. st., od onoga tanzimata, po kojem se barem načelno dala sloboda i drugim skupinama, ne samo muslimana, to je bilo načelno ali je ipak nešto u praksi značilo, se počinju otvarati škole, najprije u Bosni, potom i u Hercegovini, i to sve redom su ih otvorili franjevci. Prva škola u Hercegovini, sad za one koji se nisu bavili time zvuči potpuno nestvarno, je otvorena u Mostaru 1852., u biskupovoj rezidenciji, a onda u godinama koje su slijedile, otvarane su škole u malo većim župama, pa jedna od njih što sam spomenuo bila je i u Gradnićima 1867. god. Međutim, ponavljam još jednom, ni ti austro-ugarske vlasti nisu se baš satrale otvarajući nove škole. One su preuzeli škole od franjevaca, počevši od 1882., najviše 1883., a onda je 1884. završio taj proces i u tim školama su namjestili podnarednike, dočasnike, austro-ugarske vojske, koji su onda preuzeli te civilne službe, moglo bi se tako reći. Međutim, to je uglavnom ostalo na tome, većina djece i nakon toga je ostala nepismena, zbog toga što se nisu otvarale nove škole, zbog toga što djeca i u mjestima u kojima su postojale škole, nisu morala ići u školu, a pogotovo ženska djeca. Ženska djeca uopće nisu išla u školu, jer se govorilo šta će njima škola, one će se udati i rađati djecu. I tako stanje je trajalo sve do 1910./1911. god. Kada je još uvijek silan broj djece ostao nepismen, dakako i odraslih, i onda je fra Didak Buntić vidjevši neke primjere na strani, pokušao opismeniti, dati barem temeljno obrazovanje, tj. da djeca znaju čitati, pisati i računati, ali oni koji su imali želju mogli su naučiti malo više od toga. I on započinje s otvaranjem seoskih ili Seljačkih škola po čitavoj Hercegovini. Ono što je genijalnost njegove metode jest činjenica da nije bilo dovoljno učitelja, iako su se neki profesionalni učitelji odazvali na njegov poziv da bi sudjelovali u njegovim seljačkim školama, nego je on pronašao ljude koji su bili pismeni, da oni koji su pismeni podučavaju one koji su nepismeni. Dakako fra Didak je nabavio te početnice, bilježnice u tisućama komada, imao je prijatelje po Zagrebu, koji su mu to slali, uglavnom nešto se moralo i kupiti, tako da je na temelju njih, tisuće djece naučilo čitati i pisati, i velika je šteta što je taj proces ili te škole prestale 1917., u jeku Prvog svjetskog rata, jer doista Hercegovina je tada umirala od gladi, i više nikome nije palo na pamet da se bavi i nečim što se zvalo škola, da se bavi opismenjavanjem. Poslije rata se opet pokušalo s time, fra Didak je nažalost uskoro preminuo. Bilo je pojedinačnih uspjeha u različitim župama i mjestima, ali više nešto ovako organizirano i veliko nije se ponovilo, po svršetku Prvoga svjetskoga rata.”
Školovanje djevojčica
“Ono što je meni vrlo zanimljivo, recimo način na koji je fra Didak pridobivao, primjerice djevojčice. Kako će se one školovati? Jer ako bi roditelji i pustili mušku djecu da idu, za curice je to bilo nedopustivo, šta one imaju raditi u školi. Onda je fra Didak, primjerice, smislio jednu metodu i rekao da one koje će se udavati moraju se znati potpisati, a ne mogu se znati potpisati ako ne idu u školi, i da se neće moći udati, ako se ne znaju potpisati tj. ako ne idu u školu. I na taj način su te curice sve redom željele ići u školu, jer su se prestrašile da se neće moći udati, jer u to vrijeme je sramota bila da se neka cura nije udala, ili momak oženio, a danas je to manje-više postalo normalno. Tako da su brojne te curice naučile čitati i pisati, ako su bile sposobnije, naučile su i štogod više. Imate fotografije objavljene, to je fascinantno, recimo da te djevojke, djevojčice koje čuvaju ovce, one u rukama drže knjige i čitaju iz njih. Teško je danas zamisliti, što je to za njih značilo. Odmah nakon toga je počeo Prvi svjetski rat, recimo fra Didak je za brojne vojnike učinio da su oni mogli sami pisati svojim obiteljima gdje se nalaze, u kakvom su stanju, da su njihove obitelji mogle pročitati ta pisma, i da su same mogle napisati dopis tome vojniku kako je stanje kod kuće i td… To je nešto nevjerojatno, to je jedan napredak koji je danas teško usporediti s bilo čime. Mi koji imamo redovite škole, koji djecu šaljemo s 6 ili 7 godina, pa onda je obvezno danas i srednja škola, pa većina koja želi, može studirati fakultete, u to vrijeme je takvo nešto bilo potpuno nezamislivo, ja bih rekao da je taj fra Didakov pothvat seljačkih škola bio ravan tome što mi danas možemo studirati na fakultetima, pa čak neki završiti i postdiplomski studij.”
Fra Didakov rad na crkvi u Širokom Brijegu, infrastrukturi u Hercegovini, političko djelovanje…
Trajanje Seljačkih škola
“Mogli bi se reći načelno da su one trajale više godina, međutim većina djece nije uspjela završiti te 4 godine, ni ti je na svim mjestima postojala opcija za te 4 godine, ali evo fra Didakov cilj je bio, ja bih rekao, da to traje duže, da to nisu obični analfabetski tečaji, gdje se netko naučio čitati i pisati, nego gdje ima mogućnost da kasnije čita knjige iz vjeronauka, da ima predavanja, isto tako iz poljoprivrede, pa iz drugih grana, ukoliko je to bilo moguće. Dakako ovdje mislim da ipak valja naglasiti da je to bila njegova želja i njegov cilj, koji se rijetko kada ostvario u tome obliku, i vezano za učitelje koji bi mogli voditi djecu kroz takvo nešto i vezano dakako za broj djece koja bi imala mogućnost da se školuju 3 ili 4 godine, jer vi morate znati da su djeca u to vrijeme radila čim su mogla, mislim to je i u moje vrijeme još bilo, iako smo išli u školu, sve slobodno vrijeme smo morali provoditi čuvajući ovce ili krave, ili nešto radeći, kopajući i sl. Tako da ono što je vrlo zanimljivo, jedna digresija, danas je u ekonomskom smislu, govorim isključivo u ekonomskom pogledu, dijete opterećenje, jer u dijete morate puno ulagati, vezano i za školu, i za odjeću, i za mobitele i tko zna što, a od njega nemate puno materijalne koristi, ponavljam govorim samo o materijalnome. U vrijeme u kojem je živio fra Didak Buntić, pa i sve do prije 50-ak godina, dijete je bilo ekonomski itekako isplativo, zato što se u nj malo ulagalo, niti je išao u školu, niti ga se posebno oblačilo, jela se najobičnija hrana, a djeca su radila od najranijeg djetinjasta. Čuvali su janjce, ovce, kopali su kad su mogli, ogrtali krumpire, kosili sijeno i žito itd… Prema tome to vrijeme o kojem mi govorimo rijetko koji roditelj je mogao pustiti djecu da oni idu 4 godine u školu.”
Glavni ispiti na Širokom Brijegu
“To je jedna vrlo mudra odluka bila da se, ja bih rekao, ljudima pokaže vrijednost tih škola, jer tada, još jedanput ću ponoviti, seljacima je bilo važno da su djeca tu i da rade, a ne da idu u nekakve škole. To se čak smatralo nekakvim, kako su oni to zvali, švapskim gubitkom vremena. Fra Didak je upravo zbog toga, ubrzo počeo organizirati te sjajne, kako su ih opisivali, ispite na Širokom Brijegu, na koje je dolazio biskup, na koje je dolazio provincijal, na koje su dolazili fratri, na koje je dolazila državna uprava, tj. predstavnici državne uprave, ti činovnici. Djeca su bila svečano obučena, nalazila su se u velikim špalirima, redovima, išao je biskup i pitao ih znaju li čitati. Djeca su bila sva ponosna zbog toga i dobivali su neke vrste diploma, dakako nisu to bile diplome u današnjem smislu, ali eto dobivali bi diplomu. Znate li što je za djecu značilo vidjeti stotine, tisuće djece na Širokom Brijegu, i svi oni uče čitati i pisati. Naravno za njihove roditelje to je bio još veći poticaj da djecu ipak treba slati u školu, i da će od toga imati koristi. Mi znamo vrlo dobro da narod koji nije pismen, ne može očekivati da će biti slobodan, da narod koji nije pismen, ne može očekivati da će sam upravljati svojom sudbinom, uvijek će mu netko drugi upravljati sudbinom i određivati mu što će on raditi i kako će živjeti. Prema tome ta fra Didakova ideja je bila toliko dalekosežna da joj se i danas možemo samo diviti.”
Fra Robert Jolić o obitelji, svećeničkom pozivu, školovanju… fra Didaka Buntića
Fra Didakova metoda učenja čitanja i pisanja
“Ta njegova metoda je bila nešto novo, ja sada točno ne znam kako je to izgledalo, to je ubiti bilo sricanje slogova itd… Toliko je napretka i uspjeha imala da su uskoro i neke župe i neka mjesta u Bosni, počela koristi tu istu metodu, pa čak nedugo nakon toga i u samoj Hrvatskoj. Toliko su djeca brzo učila čitati, da je to bilo fascinantno. Nije išlo slovo po slovo, kao što se to inače uči, nego je to bilo sricanje po slogovima, vrlo, vrlo uspješna metoda, i za budućnost hrvatskog naroda na ovim područjima, svakako providonosna.”
Cijelu emisiju poslušajte na našem YouTube kanalu, a idućega četvrtka od 10:15 budite uz novu emisiju “Magistra vitae”, u kojoj ćemo govoriti o akciji spašavanja gladne djece i fra Didakovoj smrti, čime ćemo zaključiti ciklus emisija o jednom velikom svećeniku, redovniku, prosvjetitelju, odgajatelju, graditelju i humanitarnome djelatniku, kojeg je Hercegovina dala.
Andrija Šego
