U emisiji Susret, uz 15 godina emitiranja te uz Majčin dan, ponovili smo emisiju naslovljenu „Veronika“, emitiranu prije deset godina i te 2013. godine nagrađenu godišnjom nagradom Hrvatskog društva katoličkih novinara.
„Veronika“ je priča o 90-ogodišnjoj, i danas vitalnoj, jednostavnoj seoskoj ženi Veroniki iz Gornje Britvice kod Širokog Brijega, majci desetero djece. Njezina priča, slika je teškoga života brojne obitelji od prije nekoliko desetljeća.
Emisiju smo snimili o osamdesetom rođendanu majke Veronike, koja je 7. travnja 2023. godine, na Veliki petak, napunila 90 godina. Rođendan je proslavila na uskrsni ponedjeljak u nazočnosti svih svojih desetero djece i njihovih obitelji.
„Ništa me ne boli, sada mi je lijepo, zato mi je Bog i dao da živim toliko“, rekla je starica čudesno vedrog duha na proslavi svoga 90. rođendana.
A na svoj 45. rođendan ostala je udovicom, tako da polovicu svoga vijeka, 45 godina, živi kao udovica radosna što su joj sva djeca živa i zdrava, što joj prvo praunuče ima već 20 godina…
U emisiji Susret razgovor je s Veronikom, ali i njezinim sinom Draganom, koji je životnu priču svoje majke ispričao kroz stihove, u desetercu. Uz gusle ih je otpjevao Jure Miloš, što je također dijelovima uvršteno u emisiju.
Kad ljubav vodi ruku, pero zapisuje čudesne stihove, zapisuje život u formi stiha, potvrdit će Dragan Soldo Puškanović iz Širokog Brijega, koji je svoju Pjesmu mami napisao u hipu, u trenutku nadahnuća.
„Majka je bila nešto bolesna i bila je kod mene nekoliko dana. Dok smo sjedili i razgovarali, više sam je promatrao, njene oči, njene pokrete i emocije su navrle. U biti ta pjesma je bila duboko napisana u mom srcu. Ja sam otišao u sobu, uzeo olovku ruku i počeo pisati. Pjesma je u jednom dahu napisana“, ispričao je.
A kako i ne bi napisao pjesmu kad je njegova majka Veronika tako posebna!
„Trudna je bila 90 mjeseci trudna, nije se naspavala 20 godina ustajući da namiri djecu, da ih podoji, ono osnovno što je kod djece normalno, a da ne govorimo o bolesti ili nekoj virozi kad pohara, kad se svi razbolimo, kad temperatura dođe i do 40 stupnjeva, a nemaš ni tabletu, ni sirup. Samo sam ja bio dvije godine u bolnici, a gdje su drugi“ reći će Dragan.
A majka Veronika će reći: „Nemoguće. Gladno se bilo. Nije bilo brašna, ničega. Suprug nije radio. I eto 24 godine živjeli smo skupa. Rodili desetero djece. On bolestan. Ja uvijek u strahu da će umrijeti. Dice puno, kud ću s njima, što ću s njima, no Bog providi.“
Navodimo dio stihova, kojima Dragan opisuje izgled njihove kuće:
„Kuća ima 30 kvadrata,
Jedan prozor i ulazna vrata.
Namještaj joj tri kreveta stara,
Crni šporet i sinija mala.
Roba naša u sanduku biše
A kašike o zidu visiše,
Malo sudi na polici ima
Kova s vodom na stolici klima,
Garbitnjača rasvjetljuje tamu.
Svako dite sluša svoju mamu.
Jelovnik nam krompir, varenika,
Suva pura, koja zeljanika
Molitva nam povečerje biše,
Nakon jela još malo veselja.“
Dragan će reći kako nikada majku nije vidio da plače: „A sama je rekla da je plakala. Znači u boli i patnji bila je sama, a radost i sreću dijela je s nama. Mogu reći da je njena suza bila molitva. Jer znamo kako Isus gleda na sirotu udovicu. Njena suza protkana molitvom silno je oružje. …I mogu reći danas smo svi živi, zdravi, normalni ljudi. Svaka njena suza protkana molitvom pala je na plodno tlo.“
Nastavljajući u stihovima opisivati njihovu životnu zbilju tog doba, kaže:
„Bože dragi kad sve ovo vidim
Bilo teško, ali se ne stidim.
Našoj sreći ne bi bilo kraja,
Al’ nas Tata prerano ostavlja,
Duša ode, osta samo tilo
‘Ko da s’vati što je njemu bilo.“
Dragan će u razgovoru priznati kako nikada, čak ni kada je pjesmu pisao, nije mogao izgovoriti riječ smrt, činjenicu da je otac umro. Nalazio je za to opisne riječi:
„Oči dice prestale su sjati,
Kad se nije htio odazvati.
Naš je razum premaleni bio
Da razumi što se dogodilo.
Veronika u svoj svojoj boli
Pokazuje koliko nas voli.
Grli, ljubi i po licu mazi –
Dico moja, Bog će da nas pazi.
Predade nas sve u Bože ruke
Da nas spasi iz preteške muke.“
Suprug Gojko, unatoč bolesti, radio u Rudniku nekoliko godina tako da Veronika danas ima blagoslov mirovine.
„Od mirovine se kupi ono osnovno, ulje, sol, šećer, brašno i nešto variva, a drugo što se uspije“ govori sin Dragan i dodaje kako „nikad nije jela slatko. Ja sam mislio da mater ne voli slatkiše dok nisam shvatio da se ona odriče da bi nama doteklo“, naglašavajući kako obiteljska molitva i blagoslov nisu izostajali: „A nikad nas (djecu) nije vezala uza se. Uvijek je rekla, ne gledajte na mene, snalazite se. Idite za poslom, radite, ženite se i udajte, mene to ne pitajte…“
„Svima redom blagoslov je dala –
Nek ‘vam sloga, meni bude hvala.
Doba njenog življenja prolazi,
Svaki korak svome cilju gazi.
Hvala mama, što mi život dade,
Uz sve muke što se ne predade.
Pjesma ova iz srca se rekla
Dok je suza iz oka mi tekla“
Napisao je sin Dragan i svoju Pjesmu mami zaključio stihovima:
„Život c’jenit, otvoren mu biti,
To će tebe dite usrećiti.
Boga molit i pošteno radit,
To će Gospod stostruko nagradit.
Ne bojte se za budućnost svoju,
Sve pustite Gospodu na volju.
Svima nama savjete si dala –
Draga mama od srca ti hvala!“
Cijelu emsiiju Susret poslušajte na našem YouTube kanalu.
Višnja Spajić
