9.3 C
Međugorje
03.12.2020.

Fr. John Boughton: Fra Leonard Oreč, okružen snajperima, u habitu je vozio pomoć muslimanima u Mostar

Jedan od mojih heroja, fra Leonard Oreč, pokoj mu duši, sjećam se dana kada su muslimani i Hrvati potpisali primirje. Toga me dana nazvao i rekao: ”John, napuni sve svoje kamione i skupi još neke, idemo na istočnu stranu Mostara u Crveni polumjesec i dat ćemo im sve potrebno i pokazati da smo za mir”.

I sjećam se kako smo stajali u istočnom Mostaru s fra Leonardom u njegovom dugom smeđem habitu i neki mali dječak hvatao me za ruku jer sam ja, znate, tada bio civil i govorio je: “Ovaj tip je lud, posvuda oko nas su snajperi, a on je u habitu!”

Svjedočanstvo Fr. Johna Boughtona objavljeno je na YouTube kanalu ‘Fruits of Medjugorje’ (‘Plodovi Međugorja’). Svjedočanstva Sofije Gamiz i P. Johannesa Rothärmela te film ‘Dar obraćenja‘ iz serijala Fruits of Medjugorje premijerno ste vidjeli na ovogodišnjem Mladifestu, a danas je objavljeno i dirljivo vidosvjedočanstvo Fr. Johna Boughtona. On je rođen kao protestant. Studirao je medicinu, pročitao je knjigu o Međugorju koje je potom odlučio posjetiti i to mu je promijenilo život. Obratio se na katoličanstvo i postao svećenik.

Njegovu priču o tome kako mu je Međugorje promijenilo život donosimo u cijelosti, a možete ga pogledati i na YouTube kanalu Fruits od Medjugorje. Za više sadržaja preporučujemo vam i Facebook stranicu Fruits od Medjugorje, ako se još niste upoznali s projektom ‘Fruits of Medjugorje’ (‘Plodovi Međugorja’) učinite to OVDJE.

Prvi puta sam čuo za Međugorje 1991. godine u jesen.  Došao sam u veljači ili ožujku 1992. kao protestant. Studirao sam za liječnika, u dobi od 28 godina i taman se vratio ponovno na fakultet.

Moj prijatelj iz Texasa, također protestant, odgojen sam kao protestant, primijetio je obraćenje jednog poznanika, Jeffa Reeda, koji sada vodi humanitarnu zakladu St. David’s Relief. Primjetio je promjenu u Jeffu i doslovce mu je prišao i rekao: Jeff, što se tebi dogodilo? I ja to želim!

Jer, Jeff je gajio u sebi taj neki mir koji nikada ranije nije imao. Moj prijatelj Robert i ja bili smo na njegovom ranču u Coloradu i pričali kada je rekao: John, ne znam što da mislim o tome, ali ja vidim radikalnu promjenu u svom prijatelju Jeffu i on mi je dao onu knjigu o Međugorju od Waynea Weiblea: ”Pročitaj je i reci mi što misliš.”

I tada sam prvi puta čuo za Međugorje. Mi smo skupa odrasli, bili najbolji prijatelji cijeli život,  no nikada nismo razgovarali o religiji. Mi smo zajedno razgovarali, jurili za djevojkama, išli u lov, pili, ali nikada nismo razgovarali o vjeri.

Bili smo i ministranti skupa u Episkopalnoj crkvi, ali nikada nismo razgovarali o vjeri dok mi nije dao tu knjigu. A on nije znao da sam si ja u tom trenutku postavljao velika životna pitanja, u dobi od 28 godina: Zašto nosim tako veliku rupu na svome srcu? Iako imam sve što mi svijet pruža i na putu sam za medicinski fakultet, zašto se osjećam tako prazno?! Što se to događa?

I onda mi je dao tu knjigu, eh, bio je to veliki početak i počeli smo više razgovarati o tome, pa me pitao: ”Što misliš?” Rekao sam: ”Moguće su tri stvari: Ili je od đavla ili su ludi ili je to istina.”

Imam nešto vojnog iskustva; bio sam mornarički časnik u pričuvnim postrojbama i rekao sam, poučen vojnim iskustvom, da to ne može biti od đavla jer on nikada ne bi rekao svome neprijatelju, to jest ne bi nas nikada uputio svome neprijatelju na ispovijed, sv. Misu, molitvu, krunicu, na nešto što ja tada nisam ni poznavao.

On nam nikada ne bi rekao da živimo te stvari, stoga ne može biti od njega. Tu je šestero te djece, kako je moguće da su svi ludi?! To nema smisla također. Znači, mora biti istina i Robert me pogledao i rekao: ”Čovječe, mislim da si u pravu. To i ja mislim. Moramo tamo otići!”

Ja sam rekao: “Ok, ajmo!” Ne mogu reći da sam došao s očekivanjima jer stvarno nisam znao što očekivati. Pročitao sam tu knjigu Waynea Weiblea i sve što sam znao

Zapravo, bilo je to i jako čudno vrijeme za dolazak ovamo. Bilo je to početkom 1992., negdje veljača, ožujak 1992., i Jeff Reed je rekao: “U redu, idemo, ali fra Svetozar moli ako možemo ponijeti nešto medicinske opreme”.

U to doba znao je već da se bliži rat. I tako smo svi mi, Jeff i grupa meksičkih karizmatika iz zapadnog Teksasa, skupili nešto medicinske opreme i ponijeli je u koferima preko Beograda do Sarajeva i potom Međugorja.

Tako da smo, u načelu,  bili krijumčari, ne u načelu, mi to stvarno jesmo prokrijumčarili i to je zanimljiva priča. Uhvatili su nas i moj prijatelj Robert i ja smo vidjeli snagu krunice koja se taj dan očitovala. Iako su Roberta ostavili u traktu za zadržavanje, spremni da ga spreme u zatvor, nekako je ta krunica djelovala, vidjeli smo te malene “abuelas”, tj. male bakice iz Meksika i Teksasa, koje su istodobno molile krunicu i zatim se šefica straže spustila i vidjela pismo na engleskom sa suhim žigom, sa suhim žigom na engleskom jeziku  i  sa zaglavljem veterinarske ordinacije da imamo dozvolu unijeti opremu i ona je prešla prstom preko pečata, potom podigla prst i zavikala na svog suradnika što nas je zadržao.

To je bio prvi znak snage krunice, kao da tu ima nečega. Ali ne znam što točno. Potom smo stigli u Međugorje. Nakon nekoliko dana i nekih drugih priča, a bilo je divno iskustvo doživjeti i vidjeti što čini krunica, vidjeti i susresti Gospu jer kao protestanti mi Gospu nismo poznavali. No, tu smo je upoznali.

Bilo je zaista posebno također upoznati Isusa u Presvetom Sakramentu. Tu su se još održavala klanjanja iako nije bilo skoro nikoga, mislim da smo mi bili jedina hodočasnička grupa u mjestu.

Ipak, klanjanja je bilo i fra Slavko je bio tu kao i fra Svetozar. Unatoč tome što je rat bio na pomolu, bilo je to veoma mirno mjesto i mogla se osjetiti razlika. Došao sam na to prvo hodočašće pitajući Boga što on želi da učinim sa svojim životom, polazio sam na Medicinski fakultet, vratio se učenju, ali shvatio sam da trebam pitati Boga i prestati mu govoriti što bih ja htio, pa sam ga pitao što On želi i dogodio se poseban trenutak na Podbrdu gdje sam konačno nekako potpisao bjanko ček Isusu i rekao: Dobro, Gospodine, učinit ću što god želiš, postat ću čak, i pomislio sam na najluđe stvari koje sam mogao zamisliti, čak ću postati i franjevac u Bosni.

Ne znam ni tko su oni, ne znam što rade, upravo sam sreo jednog neki dan, ali i to bi radio kad bi se Tebi svidjelo. U tom miru koji se zatim spustio na mene, u tom trenutku, nisam mislio da ću postati franjevac, ali s vremenom otkako sam se vratio kući s hodočašća, počeo sam shvaćati kroz duhovno vodstvo da je to bio stvarni poziv da potpuno predam svoj život Gospodinu, no još nisam bio siguran po pitanju Katoličke crkve.

Tako da je prva borba bila spoznaja da poziv u Katoličku crkvu znači prekid veze s djevojkom ako ću stvarno tamo biti svećenik.

Jer, kad sam bio episkopalac, razmišljao sam: Pa, mogao bih imati oboje. A ovo je nešto malo ozbiljnije, no kada sam shvatio da moram postupiti po istini, rekao sam: ”Pa dobro, to je ono što ti želiš, Bože, idemo!”

Međutim, po Božjoj milosti Katolička crkva u svojoj mudrosti ne dozvoljava novoobraćenicima da ulaze u bilo koji red ili biskupiju najmanje dvije godine. I Božjom providnošću i uz Gospinu pomoć proveo sam to vrijeme, većinu od te dvije godine, ovdje u Međugorju vozeći konvoje tijekom rata za humanitarnu zakladu St. Davids Relief, pa sam bio tu pod mentorstvom fra Svetozara i fra Slavka skoro dvije godine.

Tako  da su moje prve dvije godine kao katolika bile u ovoj župi. I bilo je to predivno jer sam mogao doslovce dan za danom gledati, ponekad i više puta u danu, plodove raja i pakla bok uz bok. Mi bismo napuštali ovaj mirni mali međugorski zavičaj i kretali za Mostar, onda bismo išli gore sve do Zenice i Tuzle i na punktove u, oko i izvan Sarajeva i suočavali se s plodovima pakla.

Onda bi se vratili i promatrali plodove neba. I tada sam gledao fratre kako su se nosili sa svim izazovima. Jedan od mojih heroja, fra Leonard Oreč, pokoj mu duši, sjećam se dana kada su muslimani i Hrvati potpisali primirje. Toga me dana nazvao i rekao: ”John, napuni sve svoje kamione i skupi još neke, idemo na istočnu stranu Mostara u Crveni polumjesec i dat ćemo im sve potrebno i pokazati da smo za mir”.

I rekao sam… I sjećam se kako smo stajali u istočnom Mostaru s fra Leonardom u njegovom dugom smeđem habitu i neki mali dječak hvatao me za ruku jer sam ja, znate, tada bio civil i govorio je: “Ovaj tip je lud, posvuda oko nas su snajperi, a on je u habitu!”

To je… i shvatio sam, to je bit franjevaštva i to me tako snažno formiralo, vidjeti takvu jednu duhovnost. Nisam imao pojma kako bi redovnički život trebao izgledati iznutra, nisam imao nikakvu predodžbu, ali sam u srcu znao da sam bio pozvan biti fratar.

Pozvali su me da uđem ovdje u Provinciju, bio sam počašćen pozivom, ali sam u svom srcu nekako znao da sam pozvan natrag u SAD. Nisam znao gdje, pa mi je fra Svetozar spomenuo onu grupicu, i kako je rat počeo jenjavati, početkom ’95., znali smo da ćemo se seliti, više nije bilo potrebe da budemo ovdje i upitao sam ga: Oče, kamo da idem?

A znam da nisam pozvan ostati ovdje. On kaže: ”Zašto malo ne pogledaš onu malu neobičnu grupicu fratara u Bronxu?”

I tako sam se upoznao sa zajednicom kojoj danas pripadam. Kad god netko kaže “DA” Isusu, posredstvom Gospe, otvara se mjesto za Boga koji onda može djelovati u njegovom srcu i poticati ga.

Moja teorija, koja nije tako ponizna jer ni ja nisam tako ponizan, ali moja teorija je da Međugorje ima karizmu po kojoj Gospa izdaje bojne zapovijedi svojim postrojbama i smješta ih diljem svijeta kako bi mogle činiti ono što Gospodin želi, te da bude svjetlo ljubavi Isusa Krista u ovim mračnim vremenima.

Ona igra šah i poziva ljude, daje im zaduženja i ta osoba onda tome može otvoriti svoje srce ili ne. A kada ga otvori, velike stvari se događaju. Jedan dominikanski svećenik, fra Giles Dimock, iz SAD-a, jednom je rekao za Međugorje i to je bilo prije možda 15-20 godina. Kazao je: ”Znaš, Međugorje ima jednu zanimljivost, 80 posto onih ljudi koji su aktivni u svojim župama, njih je sve dirnulo Međugorje”. Kaže: ”I još ima jedna zanimljivost – čini se da ih se ne može sablazniti, kao da ih ne obeshrabruje kada se suoče s onim ljudskim u Isusovoj crkvi.”

Čovječe, nije li to ono što trebamo u današnja vremena!? Ljude koji rade i ljude koji mogu svladati oluju, to je ono što vidim, vidio sam to na mnogo različitih načina. Mogao bio izreći toliko različitih anegdota i događaja, ali to je ono što vidim kao posebnu milost Međugorja.

Svatko treba raditi na tome da primjeni svoju vjeru, znate, mi nismo dobili dar vjere, nismo dobili ova posredstva vjere, razne stvari na koje nas Gospa poziva, krunicu, ispovijed, življenje Euharistije, čitanje sv. Pisma, post. Ne traži Gospa te stvari od nas da bi mi rekli: ”O, gle kako ja to super radim i onda… znate, poput stavljanja trofeja na zid. Hej, zar nije divno ovo što radim!?”

Ne, to su sredstva, to je oružje, mi se moramo koristiti tim stvarima  i ući u duhovni boj i boriti se i ako se itko osvrne oko sebe i uvidi što se upravo događa u svijetu te pri tom pomisli da borbe nema, njemu su oči zatvorene i uši pokrivene.

Mi moramo biti aktivni, trebamo izaći van, trebamo naviještati istinu i ljubav, stvari na koje nas Gospa poziva da ih činimo. Tih 5 kamenčića o kojima tako dobro propovijeda fra Jozo. To su sredstva s jednim ciljem, da napravimo mjesta Isusu Kristu, da zauzme prvo mjesto u našim srcima, tako da mi pojedinačno možemo, na koji god način nas nadahnjivao Duh Sveti, djelovati, izlaziti i donositi svjetlo Kristovo drugim ljudima.

Ni iz jednog drugog razloga! Ako ne činimo tako, onda zakopavamo talente u zemlju i ne koristimo  ono što nam je Bog dao.

Moramo biti aktivni! Kao netko tko dođe kući i dobije mamin zagrljaj, to je uvijek važno i potrebno.

Vratiti se u središnjicu gdje je sve krenulo i prisjetiti se, trebamo se sjetiti odakle nas je Bog doveo da se spasimo. Međutim, i kao svećeniku, ali i kao laiku koji je dolazio u Međugorje na ispovijed, ona je baš moćno iskustvo!

Sada kada sam s druge strane ispovjedaonice s ovlastima sudjelovanja u tom intimnom načinu Isusovog djelovanja u dušama koje se nižu jedna za drugom, to me čini poniznim, neopisivo je, energizirajuće, predivan doživljaj!

Ovdje ima puno velikih riba, kako kažu… Znate, male ribe su one koje idu na ispovijed svaki tjedan ili dva. Velike ribe su one koje su bile daleko 50 godina.

Znate, puno velikih riba dolazi ovamo! A što je to? To je ta milost obraćenja koja se ovdje izlijeva u potocima.

Prekrasno je! Za svećenika je to energizirajuće i daje ti nadu. Vidite tako puno mladih ljudi koji ovdje dođu i predaju svoj život Bogu i, nadam se, potpisuju bjanko ček Gospodinu, te kažu: Čini sa mom što želiš i očigledno dopuštaju Gospi da supotpiše taj ček jer nitko od nas nema dovoljno novca  na bankovnim računima, stoga ga predaju Gospodinu. Tako da ja to uviđam kada pričam s mladima kao i s veteranima koji su ovdje bili već puno puta.

I ne radi se samo o pozivu na redovnički život, tu su i sekundarna zvanja. Kao svećenik čujem ljude kako pitaju: ”Kako se mogu vratiti u svoju župu i postati aktivan? Što ja mogu raditi kad se vratim?”

Sva ta pitanja oni nekako riješe i to onda potvrđuje ono što sam primijetio da je karizma Međugorja: Gospa koja izdaje bojne zapovijedi svojim postrojbama na svim razinama šaljući ih u svijet.

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne

Kako doći do rješenja problema?

Volite li zagonetke? Možda ste se susreli s onim zahtjevnim zadatkom koji od vas traži da jednim potezom, ne dižući olovku s papira, s...

Samo se srcem dobro vidi

Kada se u zadnjem mjesecu ove godine okrenemo iza sebe što ćemo vidjeti? Većina kaže ne ponovilo se, samo da prođe, ne daj Bože...

Uzalud vam potkopavanje, papa Ivan Pavao II. je svet

Sveta Stolica je 10. studenoga objavila poduže izvješće o bivšem nadbiskupu Washingtona, kardinalu Theodoreu McCarricku, kojeg je papa Frane prošle godine sveo s kleričkog...

„Svojom ćete se postojanošću spasiti“

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: ''Podignut će na vas ruke i progoniti vas, predavati vas u sinagoge i tamnice. Vući će vas...

Jesu li ti mreže prazne?

Naslov ove kolumne je ''posuđen'', ''kopiran'', ukraden... od jednog izdanja sve popularnije rubrike 'Pozitivna minuta' našega kolumnista fra Josipa Vlašića na njegovom Facebooku, Instagramu,...