Danas na blagdan Uzvišenja Svetog Križa donosimo promišljanje fra Tomislava Pervana o ovom blagdanu:
“Evo drvo križa” – najdojmljiviji je i najpotresniji trenutak cjelokupnoga bogoslužja Velikoga petka. Otkriva se zastrti križ – sredstvo, oruđe našega spasenja, križ na kome je Spasitelj svijeta preminuo, podnio žrtvu, otkupio čovječanstvo. Križ na kome je postao otpadom ovoga svijeta, odbačenikom; na njemu se iskalila sva mržnja čovječanstva. Učinak koji su htjeli postići Isusovi neprijatelji nije postignut, nasilje nema zadnju riječ, Isusovi su ubojice radile uzalud, oni su na svoj način doprinijeli da istina pobijedi nasilje.
Pogazili su istinu nogama, ali je ta istina uskrsnula i rastočila sve njihove pričine. Isus je zbog svoje riječi otišao u smrt, zbog istine riječi, kako Bog ljubi dobre i zle, kako Očevo sunce sja dobrima i zlima, kako šalje kišu svima. Ta riječ ostaje, ona vrijedi, i Isus ostaje u svojoj riječi. Svijet gazi Isusove riječi, i gazeći te riječi, gazi sebe, ali i njega osobno. Isusova sudbina vezana je uz sudbinu njegove riječi, i zato ide na križ. Isus i Evanđelje su jedno!
I danas ostajemo zaprepašteni, danas jednostavno ustuknemo kako je svijet slijep i gluh za Isusovu osobu i poruku. I kako je križ utkan u sveukupnost, cjelokupnost stvorenja i stvaranja. Pavao je poručivao svojima da ne obezvrjeđuju, da ne isprazne Kristov križ, da ga ne potkapaju. Jer samo križ, ona okomica stvara od naše ljudske vodoravne, horizontalne crte plus, više. Horizontal-na je bez okomice jedan veliki minus.
Ona stavlja svemu negativni predznak, gubitak. Dok križ daje novu kvalitetu i kvalifikaciju, pretvara smrt u život, gubitak u dobit, negativno u pozitivno. Križ ima dvije temeljne, osnovne crte, vodoravnu, ljudsku, i uspravnu, okomitu, vertikalnu božansku. Crta ljudskoga i božanskoga sastaju se upravo u visini čovjekova srca, kad raširimo ruke. Stvoreni smo i živimo u znaku križa. Tu se događa prijelaz.
Križ se ne smije ‘horizontalizirati’, linearizirati. Ne smije se stvarati iz plusa nekakav minus, koji uvijek znači manje i umanjenje. Isprazniti križ znači uzeti mu sadržaj, pretvoriti ga u dvije daske koje ništa ne znače, vakumirati ga. Mnogi bi danas kršćanstvo bez križa, Crkvu kao socijalnu ustanovu. Križ je nepodnošljiv, od križa svi bježe, svi ga se plaše, a neprijatelji ga mrze.
Prihvatimo li križ, naša negativnost postaje pozitivnost i sve prima novi predznak. Čuli smo iz Ivanova Evanđelja riječ Isusovu o Božjoj ljubavi spram svijeta: Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina jedinorođenoga da nitko tko u njega vjeruje, ne propadne, nego da ima život vječni. O toj ljubavi govor je i u samome uvodu u Isusovu muku – kad Ivan veli: “Isus – jer je ljubio svoje koji bijahu u svijetu – ljubio ih je do kraja – do vrhunca!” (13,1). Ljubav – govoreći simbolično – koja ide do svoje krajnosti, do svoga ekstrema, gdje Bog preuzima u Isusu smrt, gdje se Bog s Raspetim identificira.
Mi smo ovdje ponovno suočeni sa zahtjevima kako treba ukloniti križeve. Ja bih pak pred-ložio sljedeće. Naime, u Knjizi Brojeva (pogl.13) Gospodin daje Mojsiju nalog da pošalje ljude i izvide zemlju koju trebaju zaposjesti. U hebrejskom izvorniku stoji izričaj “turu” – izvidjeti. Čini se, naši suvremeni turisti! Zamislite da netko tko nikada nije bio u Europi, s nekoga drugog planeta ili iz plemena koja još žive u kamenom dobu, započne ‘izviđati’ Europu, dolje od juga Italije, Palerma ili pak s Gibraltara preko Pirinejskoga ili Apeninskog poluotoka prema sjeveru, do Skandinavije ili pak do Urala. Na što bi se namjerio posvuda, cijeloj Italiji, Hrvatskoj, Sloveniji, Austriji, Njemačkoj? Što bi mogli prenijeti svojim odašiljateljima? Kakav bi izvještaj podnijeli?
Vjerojatno bi rekli: U potrazi za Europom, onim što Europu čini Europom, pronašli smo od krajnjega juga do sjevera, od istoka do zapada, u svakome naseljenu mjestu, pa i najmanjemu, na svim grobljima natpise na raznim jezicima, ali na svima je jedan isti kršćanski znak: KRIŽ. Isti križ na grobljima i od prije tisuću godina i danas. Svako mjesto ima crkvu ili crkvicu, kapelicu ili spomen obilježje, svaki gorski vrhunac ima isti znak: Križ! Možda bi naši ‘turisti’ naišli na koju džamiju ili sinagogu, ali one su daleko malobrojnije od onoga što predstavlja vanjski izričaj još uvijek kršćanske Europe.
Mogli bi oni izvijestiti i o tome kako su crkve poluprazne, kako su veletržnice prepune, ali bi ipak mogli zaključiti kako su odlučnim životnim trenutcima ipak stanovnici Europe kršćani. A ako bi svratili u koncertne dvorane ili muzeje, dokazi iz glazbe i umjetnosti svake vrsti bi opet nametnuli misao: Kršćanstvo je i tu odlučni čimbenik. Pogotovo pak u utemeljenju europske demokracije, demokratskih ustava, vrijednosti i dostojanstva čovjekova života. Sve sami kršćanski temelji.
I ta Europa postaje sve više i više ono što se u staroj Grčkoj zvao ‘ polis’, politička zajednica, ‘demos’, puk, pučka demokracija. Ona je sve više i ethos, etička zajednica, koja crpe svoje nadahnuće iz svetopisamskih, židovskih ali i antičkih korijena. I tko je kadar sve to naglavačke izvrnuti? Samo duhovni skorojevići bez svijesti vlastitih korijena i tisućljetne baštine koja se temelji na Sinaju, Brdu blaženstava, Golgoti, Akropoli i rimskome Kapitolu.
Sačuvao nas Gospodin od takvih rušitelja kulturne baštine svih nas! Danas se veli kako je demo-kracija europska baština. Ne, demokracija nije europska baština, nego Isusova riječ o nasljedovanju i nošenju križa. Primat Europe trebao bi stajati pod znakom križa.
Fra Tomislav Pervan
Međugorje
