6.3 C
Međugorje
26.01.2222.

Fr. Liam Lawton: Međugorje me naučio o suosjećanju, poniznosti i zahvalnosti

Fr. Liam je u Međugorje došao kao mlad svećenik. Na tom prvom putovanju bio je prisutan tijekom Gospinog ukazanja i do suza ga ganulo iskustvo. Fra Slavko Barbarić kasnije ga je pozvao da pjeva na večernjoj misi u crkvi svetog Jakova. Po povratku iz Međugorja, gdje je, kaže, stekao samopouzdanje kao glazbenik i pjevač, fr. Liam je prvi put počeo pisati glazbu. Njegova glazba danas se često izvodi tijekom Festivala mladih u Međugorju i diljem svijeta. U svom svjedočenju za serijal Fruits of Medjugorje fr. Liam govori i o tome što je naučio u Međugorju o suosjećanju, poniznosti i zahvalnosti. Njegovo svjedočanstvo prenosimo u cijelosti, a ostala svjedočanstva pogledajte na YouTube kanalu Fruits of Medjugorje.

Jednoga dana bio sam s tim parom… Blizanac sam, jednojajčani blizanac, pa su oni pomislili da se nalaze s mojim bratom dok nisu shvatili da se radi o meni. Tražili su me i onda pitali jesam li ikada čuo za mjesto Međugorje.

Bio sam upravo zaređen i tada su mi rekli: Mi idemo tamo, i to automobilom, bi li nam se pridružio? Odgovorio sam, apsolutno. I jedne večeri došao sam na Misu i u tom trenutku ukazanja su se premjestila iz crkve u fra Slavkovu sobu, i tamo su već bile stotine ljudi. Vidioci su stigli,

Fra Slavko je potom sišao, osvrnuo se uokolo, pogledao me i iz nekog razloga pozvao me i rekao: Dođi gore!

Tako da sam se popeo u sobu i bio sam nazočan tijekom ukazanja i jedna stvar koje se sjećam je da sam se pitao kako to da svi odjednom kleknu.

Drugo, počeo sam snažno plakati, nisam mogao prestati, samo sam plakao. Osjećao sam se glupo, ali nisam mogao prestati plakati, i kada je ukazanje završilo, otišao sam i trčao prema poljima jer tamo nije bilo ničega, da me nitko ne bi vidio.

Tada sam začuo glas koji me pitao: Jesi li dobro? Okrenuo sam se i tu se našao jedan jako stari svećenik koji je pošao za mnom, nisam ni znao tko je. Rekao mi je: Ne poznaješ me, ali bio sam iza tebe na ukazanju,  vidio sam te da plačeš i samo sam htio provjeriti jesi li dobro. Nastavio je: Znaš, imam 83 godine i ovo se događa na kraju mog života, ti imaš sreće jer se ovo zbiva na početku tvog života.

Sjećam se povratka u crkvu razmišljajući bih li otišao na. Misu ili ne. Bilo mi je jako neugodno, oči su mi još uvijek bile otečene, lice crveno i osjećao sam se zbunjeno. Otišao sam do sakristije i rekao: Ok, idem. Ali prostor oko oltara bio je pun svećenika i ostalo je samo jedno mjesto, iza kipa sv. Jakova gdje sam se smjestio i pomislio: Mislim da je ovo ostalo za mene kako bih se sakrio u kutu. Nisam znao što se događa jer nisam razumio jezik.

Sve je bilo puno domaćih ljudi, sjećam se da je tada zbor stajao gore pored oltara i uoči pričesti fra Slavko je izašao na oltar, pogledao po crkvi i, ne znam, nisam ga baš pratio, odjednom je zastao, pogledao u mene i rekao: Da, ti, dolazi ovamo, večeras moraš pjevati za Gospu.

Pitao sam: Stvarno?! On je odgovorio: Da!

I tako sam zapjevao nakon pričesti, a sve domaće žene počeše plakati. I pomislio sam: Nije ni čudo što plaču. Bio je to prvi puta da sam pjevao, a do tada nisam nikada ništa napisao. Kada sam se vratio u Irsku, to mi je dalo pouzdanje i počeo sam pisati glazbu. Ostalo je povijest.

Međugorje je donijelo promjenu tako što mi je dalo pouzdanje kao glazbeniku i pjevaču. Potječem iz obitelji glazbenika, ali mislim da sam ovim putem shvatio da u crkvi ima mjesta i za talent, znate, i nastavljam ga koristiti. Bilo je i danas zanimljivo u Međugorju čuti moju pjesmu tijekom Mise. Nitko ne zna da je moja, ali ja znam da je i sretan sam što je Gospa može čuti.

Grupa s kojom sam sada, to je prva grupa koju sam mogao dovesti iz svoje župe. Nisu se našli ni s jednom vidiocem, što nije toliko ni važno, već da svaka osoba spozna da je dio Božjeg sna i Božjeg plana.

Ljude koji dolaze i one koje sam ja doveo vodiči i drugi suradnici su oni koji ih najviše dotaknu jer su toliko autentični i iskreni.  I ne nose koprene, nemaju habite, običan narod poput njih samih.

I mislim da je to autentičnost Međugorja. Ni ja više ne prepoznajem Međugorje sa svim novim zgradama, ali poruka ostaje ista. Kao što sam jutros rekao, Međugorje se promijenilo, a jesam se li ja i promijenio? Je li mene promijenilo? Mislim da postoje četiri stvari kojima sam ovdje poučen. Naučio sam kako biti više otvoren Božjoj prisutnosti na mnogo različitih načina.

Naučio sam biti tolerantniji i suosjećajniji. Jednoga dana ovdje sam čuo ispovijed čovjeka, bio je tako slomljen, a opet i tako hrabar nakon 44 godine otkako je zadnji puta bio na ispovijedi. A ja sam imao čast biti taj i samo sam rekao: Što bi učinio milosrdni Otac? Ništa, zagrlio bi ga i dočekao po povratku!

Ne bi uporno upirao prstom i pitao gdje je bio i što je radio. Naučio sam također i o poniznosti. Još uvijek se tu učim, a radi se o tome da smo svi isti jer je u Božjim očima potpuno nebitno  koje titule ti stoje pored imena, mi smo svi jednaki. I zadnje, iako tu ima još puno toga, ono što sam zadnje naučio je biti  zahvalan za male stvari i za sve što imam.

Prije tri godine preminula mi je sestra, mlada djevojka, umrla je iznenada uslijed srčanih komplikacija. Bili smo slomljeni, potpuno slomljeni, ona mi je jedina sestra, udata tek četiri godine.

A bila je dražesna, noć prije provela je s majkom pakirajući stvari za izbjeglice iz Sirije. I kada su me nazvali to jutro i rekli što joj se dogodilo i da je umrla,  ja u to nisam mogao povjerovati. Bilo je to stvarno, stvarno teško i dan nakon sprovoda izašao sam i uputio se prema groblju gdje je ukopana i samo sam plakao i plakao. Konačno, rekao sam joj, moja je sestra bila jako dobra prema meni i imali smo prisan odnos, nazivala bi me svake večeri.

Pa sam rekao: Gle, moraš mi pomoći, svećenik sam, ali i ljudsko biće i  tvoj brat.

I rekao sam joj: Ako mi pošalješ samo mali znak da si dobro, da ćeš biti dobro i da će biti sve u redu….

I samo što sam to rekao, zazvonio mi je mobitel i bio je to Ivan, vidioc, koji mi se nikada prije nije javio. Samo je rekao: Upravo sam čuo za tvoju sestru i jako mi je žao.

Rekao je: Zapamti, uvijek ćete biti skupa kada molite, uvijek!

Ima jedan redak u Evanđelju gdje Isus kaže nekim svojim učenicima: Dođite i vidite!

I ja bih rekao svima: Dođite i vidite! I dođite otvorenog uma, to je sve što trebate i nadam se da će Gospa, već na neki svoj način, učiniti ostalo!

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne