23.4 C
Međugorje
13.06.2121.

Fra Ivan Landeka st.: Najteža mi je bila neizvjesnost za budućnost Međugorja, iako nikada nisam sumnjao

Ususret 40. godišnjici ukazanja Kraljice mira u Međugorju, u emisiji Susret Radiopostaje Mir Međugorje razgovaramo sa župnicima od te 1981. godine do danas.

Nakon fra Joze Zovke i fra Tomislava Pervana, treći gost Susreta je fra Ivan Landeka, st., župnik u Međugorju 1991. – 2000.

Prije njega, a nakon dvojice spomenutih župnika, župnikom u Međugorju bio je pok. fra Leonard Oreč, 1988. – 1991. pa će fra Ivan Landeka govoriti i o Međugorju iz oba ta razdoblja 1988. – 1991. i 1991. – 2000. I naravno o Međugorju uopće.

Na pitanje o svom prethodniku fra Ivan je rekao: „Pokojni Fra Leonard ovdje je bio kratko vrijeme, ali je i prije i nakon župničke službe bio jako vezan uz Međugorje. Bio je razborit i pobožan čovjek, član Marijanskog društva Biskupske konferencije bivše Jugoslavije. Bio je dobro teološki izobražen i imao dugo pastoralno iskustvo. Bavio se istraživanjem pučke pobožnosti prema Blaženoj djevici Mariji u BiH. To je bila njegova doktorska teza. Tako da je njegov dolazak u Međugorje bio jedan novi korak u svemu što se dogodilo tih godina. Dugo je bio odgojitelj novaka pa je često bio na susretima redovničkih odgojitelja, odakle je ponio mnoga prijateljstva. Kad je postao župnikom u Međugorju, bio je to znak suzdržanima koji su ga poznavali da počnu temeljitije razmišljati i razmatrati Međugorje. Čim je došao započeo je poduzimati projekte koji do tada nisu bili mogući. Nastavio je otkup zemljišta oko crkve što je započeo njegov prethodnik fra Tomislav Pervan. To je prošlo iznenađujuće lagano. Okupio je skupinu stručnjaka za infrastrukturu i počeo pripremati prostor za dugoročni urbanistički red prostora crkve, brda ukazanja i Križevca, sa čime se složio Urbanistički zavod BiH. Razmišljao je i o komunikacijskom povezivanju s hodočasnicima. Napravio je i dva oltara, prvi drveni oltar uz današnji istočni dio crkve i novi vanjski oltar koji nije bio uređen kao sada. Napravio je kuću za časne sestre u kojoj su bili i uredi za rad te kapelica klanjanja, važna za molitvu koju hodočasnici vole, u tišini. Bilo je to vrijeme zadarske izjave, vrlo važne izjave iz 1991. godine. Ta je izjava stvorila jedno drukčije raspoloženje iako događaje nije ni potvrdila ni negirala, nego najavila nastavak istraživanja.“

U njegovo fra Leonardovo doba utemeljeno je Društvo vodiča za hodočasnike u župi Međugorje, osnovao je humanitarnu udrugu „Međugorje – Mir“, radio je na duhovnoj obnovi ljudi ranjenih ratnim zbivanjima i, u skladu s Marijinom porukom mira i pomirenja, povezivao narode i religije. Da je doživio molitveni maraton na poticaj pape Franje tijekom ovoga svibnja, pokojni fra Leonard bi rekao: „Evo, konačno smo stigli u srce Crkve, ne treba nam više“, rekao nam je fra Ivan Landeka, koji je nakon njega imenovan međugorskim župnikom. Tu je službu vršio 1991. – 2000. Ta je duga služba bila uvjetovana i stanjem u biskupiji gdje dugo nije bilo promjena.

Bilo je to doba učenja ophođenja s medijima, bilo da su došli s dobrim ili možda zločestim nakanama. Dolaskom rata, kada je u Međugorju osim puno prijatelja bilo i puno ljudi nepoznatih nakana i motiva dolaska. Valjalo je razlučivati.

o vremenu kada je bio župnik

Fra Ivan je u doba prvih ukazanja bio student teologije u Njemačkoj. Te je godine zaređen za svećenika, vratio se preko ljeta u Hercegovinu, bio na jednoj mladoj misi. Navratio je s kolegama u Međugorje, u župnu kuću, kazuje fra Ivan i dodaje „Dolazi jedan fratar s pozivom – treba ići ispovijedati. Velim – niti imam habit, niti znam molitve odrješenja. Napisali mi molitvu, donijeli mi habit, tako da sam u prvi ozbiljni dodir s Međugorjem došao kroz ispovijed. Uskoro sam došao na Humac i redovito pomagao ispovijedati u Međugorju. Ali su mi, što se duhovnosti tiče posebni bili četvrtkom klanjanje Presvetom i petkom klanjanje križu. Tako sam malo po malo srastao s Međugorjem. Najupečatljivija mi je bila potreba ljudi da se ispovjede u miru, bez žurbe i da se ima s njima strpljenja. To mi je iskustvo kasnije bilo u središtu.“

O ispovijedanju će reći kako je ispovijedanje posvuda manje-više slično, ali je u Međugorju različito raspoloženje s kojim vjernici dolaze na ispovijed. Oni se pripremaju za ispovijed. Mnogi o tome nisu razmišljali, ali neki impuls potakne mnoge da se ispovjede nakon puno vremena, čak nakon nekoliko desetljeća. Važna je i molitva krunice dok se ispovijeda jer ta jednostavna, ponavljajuće molitva potakne potrebu za ispovijedi.

Čitav moj naraštaj došao je iz učionice u pastoral, bez pripreme. Pa se puno toga mora učiti, naročito ispovijedanju. Krajem ’90-tih godina imali smo seminar za ispovjednike. Držali su ih Anton Benvin i Marijan Šef iz Ljublajne, isusovac koji je bio i liječnik. Mi se danas u ispovijedi susrećemo s temama kojih prije 30 godina nije bilo, pitanja ovisnosti, ljudskih osjećaja, odgoja, osobnosti… zato je potrebno učiti ispovijedati. Nove problematike znaju ljudima predstavljati teškoće. Ljude ne smijemo ostaviti bez pouke, bez odgovora na pitanja, iako u tim situacijama upućujemo na one koji mogu pomoći. Mi smo svećenici djelitelji sakramenata i na taj način moramo pokazati i milosrdno lice Očevo i milosrdno lice Crkve.“

Za devetogodišnje službe župnika u Međugorju fra Ivan je pokrenuo izgradnju crkve u Šurmancima, koja je posvećena Milosrdnom Isusu. No sama služba župnika značila je kraću nazočnost sa župljanima i u školi. A netko je morao donijeti i odluke. A kako je fra Ivan bio najmlađi fratar u kući, priznaje kako je često tražio savjete. „Bilo je to doba učenja ophođenja s medijima, bilo da su došli s dobrim ili možda zločestim nakanama. Dolaskom rata, kada je u Međugorju osim puno prijatelja bilo i puno ljudi nepoznatih nakana i motiva dolaska. Valjalo je razlučivati.“

Djelovali su kao osobe koje žive normalnim životom. Bili su samostalni, neovisni o bilo komu. No imali su nedostatak privatnog i obiteljskog života. Ulaskom u brak to su dobili, ali su se trebali posvetiti obitelji. To im je donijelo zrelost, ali i opuštenost koja im je trebala.

o vidiocima

U emisiji smo emitirali pjesmu Ivana Mikulica – Reina dela Paz, koja je nastala u doba župničke službe fra Ivana Landeke st. Sjetio se da su je napisale dvije žene iz južne Amerike, a izvođača su odabrali nazočni hodočasnici.

Fra Ivan je vidioce upoznao kada je došao u župu, ali neki bliži kontakt s njima nije imao. Svi su bili različiti, karakterno i temperamentom. „Djelovali su kao osobe koje žive normalnim životom. Bili su samostalni, neovisni o bilo komu. No imali su nedostatak privatnog i obiteljskog života. Ulaskom u brak to su dobili, ali su se trebali posvetiti obitelji. To im je donijelo zrelost, ali i opuštenost koja im je trebala.“

1982./1983. bile su godine masovnijeg dolaska hodočasnika iz Hrvatske i BiH pa i inozemstva. Zahvaljujući studiju mnogih franjevaca vani i poznavanju jezika bilo je jednostavnije ostvariti komunikaciju i brinuti se pastoralno o njima. Fratri iz obližnjih župa i samostana rado su dolazili i pomagali ispovijedati. U kratkom se vremenu moglo skupiti 10-15 fratara za ispovijed. „Tu su me fratri oduševili. Moram spomenuti četvoricu fratara koji su svakoga dana od početka, od prvih dana dolazili s Humca: fra Stanko Vasilj, fra Vinko Dragićević, fra Janko Bubalo i fra Luka Sušac. Mi iz župe bi im se pridružili, tako da su u vrijeme ispovijedanja prestajale druge obveze, svi smo bili u ispovjedaonicama. Subotom je dolazilo najviše vjernika pa su okolni samostani tim danima slali 3-4 ispovjednika i slavili misu tu večer. Pokojni fra Filip Pavić, odrastao u Americi, komunicirao je sa svećenicima engleskog govornog područja. Počeli smo tjedne susrete sa svećenicima-hodočasnicima te im predlagali da i oni budu na raspolaganju vjernicima.“

O ratu će reći kako je bio iznenađenje, šok, mnogi su otišli iz Međugorja, bilo je teško. „Nije bilo djece na ulicama, mnogi muškarci u povratku s terena ulazili su u obiteljske kuće u kojima nije bilo žena, djece, staraca, koji su izbjegli. Kroz Međugorje je prolazilo puno vojnika koji su dolazili na ispovijed i misu. Bilo je jako puno izbjeglih iz Slavonije i Like koje su se na neko vrijeme smjestile u Međugorju kod ljudi koji su već imali smještajne kapacitete. Nema velike mudrosti u teškim okolnostima. Možete ljude prihvatiti onakvima kakvi jesu. Kada su prošla ratna zbivanja u Međugorje su dolazili prognanici protjerani iz svojih mjesta, a koji su do tada boravili na hrvatskoj obali. Nakon njih dolazile su obitelji koje su izgubile nekoga u ratu. Hodočasnički se život ubrzo počeo obnavljati.“ Fra Ivanu se čini da Međugorje ipak nikada nije bilo ozbiljna meta.

Nastao je dijelom spontano, dijelom zahvaljujući franjevačkoj duhovnosti, dijelom djelovanju fratara koji su bili na službi u Međugorju. Molitva krunice za vrijeme ispovijedi je započeta da ne bi bilo žamora, ali je izrodila da se oni koji čekaju na ispovijed utope u molitvu.

o molitvenom programu

Za „Zadarsku izjavu“ u kojoj se kaže kao se ne može priznati, ali ni isključiti autentičnost međugorskog fenomena, kaže: „Ta je izjava možda jedna od najvažnijih do dolaska Papinog izaslanika jer su se biskupi obvezali da će dalje istraživati te pastoralno pomagati. Komisija nije prestala raditi. Kasnije su formirane neke druge komisije. Potom je izbio rat. U Međugorju smo susretali biskupe iz različitih zemalja. Imali smo dobre kontakte s biskupima iz Hrvatske. Primio nas je kardinal Kuharić. Kasnije smo razgovarali i kardinalom Bozanićem. U posebnom mi je pamćenju, uz biskupa Franića, ostao zadarski biskup Arnerić s kojim sam proveo 5-6 dana. On mi je više puta ponovio da dobro pazimo da dijelimo sakramente u skladu s najboljim standardom Katoličke crkve. Godine 1988. primio nas je kardinal Bertone, koji je bio tajnik Kongregacije za nauk vjere. Mogli smo očitati iz susreta s tim osobama crkvene hijerarhije da nas nisu planirali odbaciti nego da puštaju vremenu i nekim nazorima da stvar ide jednim dobrim tijekom.“

O molitvenom programu će reći kako je „nastao dijelom spontano, dijelom zahvaljujući franjevačkoj duhovnosti, dijelom djelovanju fratara koji su bili na službi u Međugorju. Molitva krunice za vrijeme ispovijedi je započeta da ne bi bilo žamora, ali je izrodila da se oni koji čekaju na ispovijed utope u molitvu. Srž pobožnosti je tu definirana: sakramenti, molitva krunice, klanjanje Presvetom, klanjanje križu i ono što ne smijemo zaboraviti: molitva, post, izmirenje, euharistija, Biblija-pismo i križ, znak križa. To su osnovni simboli, osnovni sadržaji.“

Na pitanje što mu je bilo najteže, a što najljepše u župničkoj i uopće u službi u Međugorju, reći će: „Nekada mi je najteža bila neizvjesnost vezana za budućnost Međugorja iako nikada nisam sumnjao. Ipak to nikada nisu bila duga razdoblja. Lijepo je to što sam kao svećenik u jednom razdoblju svoga života mogao susresti i upoznati toliko ljudi, koji su bili jako zauzeti za naše stradalnike, siromahe, koji su s nama povezani obiteljski, koji su našu nevolju doživjeli kao svoju. To je bilo jedno lijepo iskustvo i s mnogima me i do danas to veže.“

Na kraju je umjesto poruke rekao: „Nema poruke nad porukom Radosne vijesti!“

Višnja Spajić

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne