Nekadašnji međugorski župnik fra Marinko Šakota, koji je danas voditelj Hrvatske katoličke misije St. Gallen u Švicarskoj susreo se sa Svetim Ocem 29. studenoga 2018. godine u Sali regia Apostolskog dvora u Vatikanu na koncu međunarodnog kongresa upravitelja i suradnika svjetskih svetišta. Kongres je organiziralo ga je Pontifikalno vijeće za promociju nove evangelizacije pod vodstvom mons. Rine Fisichelle. Tema je bila: Svetište – otvorena vrata za novu evangelizaciju. O tom susretu fra Marinko je nakon smrti pape Franje pisao za Glasnik mira, a njegov tekst prenosimo u cijelosti.
Međugorje ne smije nikada zaboraviti papu Ivana Pavla II, papu Benedikta XVI., a posebno ne papu Franju. Sva trojica su imala vrlo senzibilan odnos prema Međugorju.
Papa Franjo bio je velik papa! Bit će upamćen kao obnovitelj Crkve. Vraćao je pozornost na neke ponekad zaboravljene evanđeoske vrjednote. Podsjetio nas je da su ljubav prema čovjeku, jednostavnost, milosrđe, iskrenost, blizina siromašnima Isusovi zahtjevi.
Međugorje ne smije nikada zaboraviti papu Ivana Pavla II, papu Benedikta XVI., a posebno ne papu Franju. Sva trojica su imala vrlo senzibilan odnos prema Međugorju. Važnost pape Franje leži u njegovoj mudrosti da Međugorje dovede do statusa Nihil obstat. Smatram da je papa Franjo volio Međugorje, da mu je Međugorje bilo na srcu.
Tu njegovu ljubav prema Međugorju doživio sam osobno u Vatikanu na susretu s njim. Bio je to nezaboravni susret, a zbio se u četvrtak, 29. studenoga 2018. godine u Sali regia Apostolskog dvora u Vatikanu oko 12.15 na koncu međunarodnog kongresa upravitelja i suradnika svjetskih svetišta. Kongres je trajao od 27. do 29. studenog, a organiziralo ga je Pontifikalno vijeće za promociju nove evangelizacije pod vodstvom mons. Rine Fisichelle. Tema je bila: Svetište – otvorena vrata za novu evangelizaciju.
Na kraju kongresa bio je predviđen susret s Papom Franjom cijele naše skupine koja je brojila preko 600 osoba. Mons. Fisichella nam je priopćio dan prije kako je teško očekivati da će Papa moći svima nama pružiti ruku pa su izabrani predstavnici u ime svih nas. Naravno, u svima nama je bila velika želja da barem dodirnemo Papinu ruku, ali smo ipak zbog velikog broja sudionika bili svjesni da je već veliko i to da Papu vidimo izbliza.
Bilo nam je rečeno da na Trg svetog Petra zbog gužve ne dođemo svi skupa u isto vrijeme nego u grupama od 8 pa do 9.30 sati. Međutim, svih nas preko 600 je došlo u isto vrijeme – u 8 sati! Razumljivo, svi su htjeli zauzeti mjesto bliže Papi Franji. Prošli smo kroz sigurnosnu policijsku provjeru i stali ispred dugih, impozantnih stepenica koje su vodile u visinu prema unutrašnjosti vatikanskih prostorija. Čekali smo s nestrpljenjem kad ćemo prijeći prag Sale regia u kojoj ćemo vidjeti Papu. Puštali su nas u grupama po nekoliko desetaka osoba. Kad smo ušli u Sala regia, oči se nisu mogle nagledati slika koje je naslikao Michelangelo. Doslovno čitava sala je oslikana rukom tog velikog umjetnika.
Najprije nas je pozdravio mons. Fisichella, a potom su predstavnici velikih svjetskih svetišta u desetak minuta, koliko je svatko od njih imao na raspolaganju, predstavili najvažnije elemente svojih svetišta, s posebnim naglaskom na rad s mladima. Tako smo slušali o iskustvima kako svjetski poznatih svetišta kao što su Lurd, Fatima, Guadalupe i Sveta Zemlja tako i iskustva manjih, poput onih u Južnoj Koreji i drugim dijelovima svijeta.
Točno prema programu, u 11.30 sati na vratima se pojavio papa Franjo. Svi smo skočili na noge kad je u prekrasnu dvoranu ušao Pastir u bijelom. Uslijedio je veliki aplauz s oduševljenjem na licu svih prisutnih. Ruke s mobitelima i foto-aparatima digle su se u zrak. Svi su htjeli zabilježiti taj posebni trenutak.
Kad smo se nakon nekoliko minuta vratili na svoja sjedala, mons. Fisichella je u ime svih sudionika Kongresa pozdravio Papu Franju, zahvalio mu ne samo za dolazak nego i za inicijativu čiji je plod sami Kongres te ga upoznao s njegovim radom. Nakon toga se Papa Franjo obratio svima nama. Istaknuo je ulogu svetišta za novu evangelizaciju i potaknuo nas da se s još više žara posvetimo tom radu. Stavio nam je na srce važnost otvorena srca i srdačnog prijama hodočasnika i svih koji dođu u svetište. Kad je Papa završio svoje obraćanje prisutnima, k njemu su prišli predstavnici svetišta.
Imao sam dojam da je meni, svim fratrima na službi u župi Međugorje kao i svim župljanima i hodočasnicima očinski, toplim i ujedno vrlo ozbiljnim riječima, htio uputiti poruku koja je dolazila iz njegova srca.
Nakon susreta s njima Papa je trebao nastaviti svoj program i izići iz dvorane. No tada se dogodilo nešto neočekivano: papa Franjo je izrazio želju da osobno pozdravi sve nas – svih 600! Našoj radosti nije bilo kraja! Kako aplauz koji je odjekivao prekrasnom dvoranom tako i oči koje su sjajile i osmijesi koji nisu silazili s lica svjedočili su o velikom iznenađenju kod svih nas!
Red za redom se praznio, ljudi su polagano išli jedni za drugima, pozdravili Papu i potom radosni napuštali dvoranu. Kako se bližio i moj ulazak u red razmišljao sam što pokloniti Papi. Iz Međugorja sam krenuo s namjerom da – ako dođe do susreta – Papi predam krunicu, molitvenik i bilten na talijanskom o najvažnijim stvarima vezanima uz Međugorje. Sve sam to imao u torbi, ali sam se iz praktičnih razloga odlučio za krunicu – za krunicu načinjenu od naše hercegovačke drače s Brda ukazanja. Uzeo sam je u ruku i pomicao se prema Papi.
Vidjevši da u onih koji su bili ispred mene nije bilo zadržavanja s Papom nego samo pružanje ruke, shvatio sam da je “manje više”, da u što manje riječi moram reći tko sam i odakle dolazim. Kad sam prišao Papi, pružio sam mu ruku u kojoj je bila krunica i gledajući u nasmijano i blago Papino lice na talijanskom jeziku u dahu izrekao sljedeće riječi: “Međugorski župnik. Pozdravlja Vas mons. Hoser!”
Kad je Papa čuo moje riječi, zadržao je ruke na mojim rukama, zastao za nekoliko trenutaka te mi potom rekao: “Budite poslušni mons. Hoseru.” Dok mi je izricao te riječi, gledao sam s osmijehom u Papino lice. Ne znam jesam li u tim trenutcima stajao na zemlji ili lebdio. Možda je Papa to osjetio, da sam bio jako radostan zbog susreta s Njim, pa je ponovio već izgovorene riječi: “Budite poslušni mons. Hoseru.” Nakon toga je dodao: “Da?” Ta uzrečica u obliku pitanja bila je kao neki znak kojim je htio provjeriti i saznati jesam li razumio i dovoljno ozbiljno uzeo ono što mu je bila namjera reći. Odgovorio sam: “Da, da!” Držeći krunicu u ruci, na kraju me upitao: “Je li ova krunica za mene?” Rekao sam: “Da, za Vas!” Odgovorio je: “Hvala.” Uzvratio sam “Hvala Vama!”, a potom mi je sa strane dan znak da se udaljim i drugima dadnem mjesto da se približe Papi.
Izišao sam iz dvorane te se počeo spuštati prostranim vatikanskim stepenicama poskakujući od radosti i skoro ne vjerujući u ono što mi se dogodilo. Hodajući po Trgu svetog Petra gledao sam, ali ništa nisam vidio, jer sam u mislima prolazio onim trenutcima koji su se dogodili samo nekoliko minuta prije toga. Pokušao sam rekonstruirati svaki trenutak u susretu s Papom, svaku njegovu gestu i svaku riječ. Pitao sam se što mi je Papa rekao i što mi je s nekoliko riječi htio poručiti.
Hvala Bogu dragom na papi Franji! Papa Franjo, hvala Ti za Tvoju ljubav prema Međugorju, za Tvoju mudrost kojom si Međugorje čuvao i doveo do statusa Nihil obstat!
Imao sam dojam da je meni, svim fratrima na službi u župi Međugorje kao i svim župljanima i hodočasnicima očinski, toplim i ujedno vrlo ozbiljnim riječima, htio uputiti poruku koja je dolazila iz njegova srca. Bilo mi je potpuno jasno da mi tih nekoliko riječi nije rekao iz kurtoazije, tek da nešto kaže, nego sam osjetio da mu je bilo jako na srcu da nama svima uputi važnu poruku. To sam shvatio vraćajući nazad film i sjećajući se posebnog izraza njegova lica, pozornosti kojom je izricao spomenute riječi. Pitajući se zašto je ponovio iste riječi, došao sam do zaključka da je možda osjetio kako ono što mi je prvi put rekao nisam ili dovoljno dobro čuo ili dovoljno ozbiljno uzeo. Očito mu je bilo jako stalo da riječi i poruku dobro upamtim i ponesem u Međugorje.
U spomenutim Papinim riječima iščitavao sam i veliko povjerenje koje papa Franjo ima u nadbiskupa Henryka Hosera. Kao da nam je htio reći: Slušajući mons. Hosera, slušate mene, slušate Crkvu. Suprotno tome: Ako niste poslušni mons. Hoseru, niste poslušni meni, niste poslušni Crkvi. U nekoliko riječi koje mi je rekao osjetio sam da je papi Franji Međugorje u srcu, da mu je jako stalo do Međugorja i da mu je želja da svi ozbiljno odgovorimo zadaći koja nam je povjerena. U Papinim riječima osjetio sam ohrabrenje, ali i veliku odgovornost koju svi snosimo za Međugorje.
Hvala Bogu dragom na papi Franji! Papa Franjo, hvala Ti za Tvoju ljubav prema Međugorju, za Tvoju mudrost kojom si Međugorje čuvao i doveo do statusa Nihil obstat!
fra Marinko Šakota
