Budim se i idem spavati sa zahvalom dragoj Gospi za svaki dan otkako sam prvi puta čula za Međugorje. Ne postoji ništa kao Međugorje, ništa na ovom cijelom svijetu.
Za Međugorje je Milanka prvi put čula 1982. godine dok je radila u Jugoslavenskom aerotransportu (JAT). Ubrzo nakon toga počeli su joj se javljati razni ljudi koji su htjeli hodočastiti u ovo mjesto Gospina ukazanja. Unatoč brojnim izazovima s kojima se suočavala, Milanka je odlučila otvoriti vlastitu hodočasničku tvrtku i početi pomagati ljudima da dođu u Međugorje.
Ove godine agencija ”206 Tours” slavi 40. obljetnicu. U svom svjedočanstvu za serijal Fruits of Medjugorje, kojega priprema Marija Jerkić, Milanka priča kako joj je Međugorje promijenilo život od trenutka kada je prvi put čula za njega.
Njezino svjedočanstvo pročitajte i pogledajte u nastavku, a ostala svjedočanstva iz ovog serijala dostupna su na YouTube kanalu Fruits of Međugorje kao i na našoj web stranici.
Živo se sjećam, bilo je to 1982. godine, radila sam za Jugoslavenski aerotransport (JAT) i u to vrijeme glavni menedžer je bio g. Pudar koji se rodio u Čapljini i tamo je imao obitelj. Njegov otac je bio pravoslavni svećenik i jednoga dana je došao i ispričao nam tu priču.
Držim da je i on bio komunist kao i većina vodećih menedžera, ali taj neki ton u njegovom glasu i uvjerenje naveli su me da zaključim da je to što je rekao bila istina. Išla sam na posao i sve je bilo normalno, ali ta me priča nije puštala.
Počela sam dobivati telefonske pozive od raznih ljudi, posebno 1983. – 1984., koji su htjeli doći u Međugorje. Wow, nevjerojatno! Kako da pomognem tim ljudima? Prodati kartu nije bilo teško, ali pronaći im smještaj i nekoga da im ovdje pomaže bilo je teško…
Ja sam povjerovala da je to jedinstvena priča, ali da sada nitko iz Amerike neće baš ići ovamo ili da ću ja jednom doći ovdje. I nekoliko godina nakon što sam prvi puta čula tu priču, počela sam dobivati telefonske pozive od raznih ljudi, posebno 1983. – 1984., koji su htjeli doći u Međugorje.
Wow, nevjerojatno! Kako da pomognem tim ljudima? Prodati kartu nije bilo teško, ali pronaći im smještaj i nekoga da im ovdje pomaže bilo je teško. Pa sam počela stvarati svoje neke kanale, skupljati kontakte i sa strane počela na svoj način organizirati ono što sam ja smatrala hodočašćem. Potom sam odlučila otvoriti svoju hodočasničku tvrtku jer sam radila za zrakoplovnu kompaniju u čijem je vodstvu bilo mnogo komunista, to me ipak malo plašilo. Definitivno su preda mnom bili veliki izazovi.
Kao prvo, moje porijeklo je pravoslavno i Srpkinja sam. I k tome još, jako mlada. Bila sam samohrana majka, u oskudici; i sve su to bili stvarno veliki izazovi. Također, jako sam dobro znala kako je funkcionirala Jugoslavija kao komunistička zemlja i svi ti izazovi su me, vjerujem, još jače pogurali da dokažem da sam jaka i imam kontrolu nad životom. I mislim da je sve to došlo od Boga i da će organizacija uspjeti.
Doživjela sam milost vidjeti propast komunizma i dajem stoga zahvalu Majci Mariji. Bilo je to stvarno, stvarno nevjerojatno posebno!
Ja iskreno tada nisam znala što će sve biti potrebno da se to ostvari, da to bude ono, znate, što teologija naziva hodočašćem, ali sam se pouzdavala u Gospodina i vjerovala u Gospu i u jednostavnost poruka da će sve ispasti dobro. Od tada radim s 33 zemlje i radimo hodočašća diljem svijeta.
Radim s nekima od najvećih teologa u svijetu danas. Mnogo sam naučila, ali što sam više učila, to sam se više vraćala toj jednostavnosti poslanja i kako premostiti zapreke. Znate, doživjela sam milost vidjeti propast komunizma i dajem stoga zahvalu Majci Mariji. Bilo je to stvarno, stvarno nevjerojatno posebno!
Ne toliko u pogledu moga poslanja. Skoro sam bila odlučila o svom poslanju prije nego sam uopće kročila nogom u ovo mjesto. A kada sam došla, osjetila sam potpuno uvjerenje da je sve rečeno istina. No, bila sam malo razočarana, nisam ništa vidjela i nastavila sam, naravno, šetati mjestom i tražiti neke znakove, a znakovi nisu bili izvanjski, nego unutarnji, i bila je to baš lijepa potvrda za moje veoma skromne početke. Nisam imala pojma o teologiji.
Baka je kuhala na peći na drva, oko nje pas i mačka, a plač malene dječice čuo se u kućama. Svi smo dijelili istu kupaonicu, svi naši gosti, tu su bili trenutci kada smo svi skupa u obiteljskom domu molili krunicu.
Nisam znala ni za Fatimu ni za Lourdes, nisam uopće znala što radim osim što sam silno željela pomoći ljudima da dođu u ovo divno mjesto. Mislim da neke od najboljih i neke od najgorih stavki hodočašća od ranije i danas možemo svesti na to da je tu vladala obiteljska atmosfera kada smo prvi puta došli u Međugorje.
Baka je kuhala na peći na drva, oko nje pas i mačka, a plač malene dječice čuo se u kućama. Svi smo dijelili istu kupaonicu, svi naši gosti, tu su bili trenutci kada smo svi skupa u obiteljskom domu molili krunicu.
Za razliku od danas kada imamo najbolje hotele, super smještaj, svi imamo privatne kupaonice. Stoga, ono najbolje nije zapravo najbolje baš iz tih razloga. Viđala sam Međugorje kada ovdje nije bilo toliko tih građevina, zdanja, kompleksa; sve su to fizički elementi. U konačnici, oni nisu ni važni. Kako se mjesto fizički izmijenilo, nebitno je.
Mnogi naši hodočasnici baš u ovoj grupi su prvi puta ovdje i, iskreno, ne vjerujem da će im nedostajati ono što ja sada evociram jer Gospodin govori našim srcima preko Gospe i to je sve, sve što je bitno.
Ako je Bog mogao upotrijebiti mene, može upotrijebiti svakoga i to ja pokušavam prenijeti svim svojim pratiteljima putovanja i vodičima i oni su to prihvatili, tako da sam ih to naučila, ali i ja također mnogo njima dugujem.
Ustajem se i idem spavati sa zahvalom našoj Gospi za svaki dan otkako sam prvi puta čula za Međugorje. Bila sam najneznatnije sredstvo prema tolikim mnogim ljudima koji su se vratili u svoje zemlje kako bi u svojim zajednicama pričali o ljubavi i porukama koje nam je Gospa došla reći. Osjećam se nevjerojatno blagoslovljenom i nedostojnom biti to sredstvo, i to osjećam sve do dana današnjeg jednako kao na početku. Ne znam puno, ali sam upotrebljena na taj najneznatniji način.
Moje poslanje su hodočašća, za to živim, za to se jutrom ustajem. Puno sam se puno osjećala nedostojno te odgovornosti jer su odgovornosti ogromne. Ljudi ponekad nazovu i očekuju da imaš odgovore i ja ih, naravno, uputim svećeniku. Poslanje, odgovornost i prihvaćanje poniznosti i vlastite malenosti u svemu ovome je također jedna od najvažnijih pouka.
Ako je Bog mogao upotrijebiti mene, može upotrijebiti svakoga i to ja pokušavam prenijeti svim svojim pratiteljima putovanja i vodičima i oni su to prihvatili, tako da sam ih to naučila, ali i ja također mnogo njima dugujem.
Većinu vremena djelujem iz pozadine. I vjerujem da u Međugorje, kao nigdje drugdje na svijetu, moraš biti pozvan… Mi organiziramo hodočašća, primjerice, u Rim, u Jeruzalem, u Pariz, u Lourdes jer ljudi žele ići na te destinacije. A ponekad nisu sigurni, pa kažu, “ma, idem u Rim”! Da bi došli u Međugorje, moraš imati taj poziv od Gospodina.
Moje poslanje su hodočašća, za to živim, za to se jutrom ustajem.
I nakon što si se osjetio pozvanim i došao si ovdje, ulaziš u to zajedništvo s ljudima, u obitelj ljudi koji onda zajedno njeguju ljubav prema Bogu i pripadnost toj obitelji. I to je ono što ljude potiče da idu i vraćaju se opet u Međugorje. Ljudi se ne vraćaju nužno u druge destinacije, ali osjećaju da trebaju tu injekciju i da je ovdje ta prisutnost, tj. Božja prisutnost, kao, naravno, i u svakoj crkvi u svijetu. I zato ne bi trebalo nekom priječiti da ide u Međugorje. Ja imam hodočasnike koji su ovdje bili 100 puta! Ne postoji ništa kao Međugorje, ništa na cijelom ovom svijetu.
