Kada sam se vratila doma u München, majka me upitala: Onda, Milo, što to ima u Međugorju? Ja sam rekla: Mama, u Međugorju nema ništa, ali u tom ničemu je sve. I to je sve! Nisam mogla govoriti o tome. A kada su me braća i sestre i otac isto pitali, ja sam mogla samo govoriti o suncu i križu koji se vrtio, a oni su si mislili: Baš, malo sutra. No svi su došli jer je, kako su mi kasnije rekli, razlika u meni bila tako šokantna da su znali da je to istina.
Milona von Habsburg nećakinja je Otta von Habsburga, najstarijeg sina posljednjeg austrougarskog cara Karla I. Za Međugorje je prvi put čula tijekom obiteljskog božićnog okupljanja 1983. godine. U početku je bila vrlo skeptična, ali njezino prvo hodočašće u Međugorje u lipnju 1984. godine zauvijek joj je promijenio život. Milona se preselila u Međugorje i godinama radila kao tajnica i prevoditeljica fra Slavka Barbarića. U svom svjedočanstvu za serijal Fruits of Međugorje, koji priprema Marija Jerkić, Milona se prisjeća tih prvih godina ukazanja i utjecaja Međugorja na njezin život. Njezino svjedočanstvo pročitajte ili pogledajte u nastavku, a ostala svjedočanstva iz ovog serijala dostupna su na YouTube kanalu Fruits of Međugorje kao i na našoj web stranici.
Zovem se Milona Habsburg, rođena sam u Njemačkoj, u Münchenu i potječem iz austrijsko – mađarske obitelji. S majčine strane potječem iz Italije i Njemačke, a odgajana sam u nekoliko zemalja. Odrasli smo u Švicarskoj i Bavarskoj, a ja sam studirala u Engleskoj i u Parizu. Uvijek sam bila katolkinja, odrasla na fatimskim zbivanjima, ali bilo je tu uvijek nešto duboko što mi je govorilo da u ljudskom životu ima nešto više.
Dali su mi ciljeve, ja sam sama birala ciljeve, imala svoje uzore u živtu, moje neke male idole i kada sam imala 25 godina, bila sam na raskrižju, kada svatko za sebe sam donosi odluke, provodiš ih i znaš što voliš. Išla sam na zabave, izlazila sam, uvijek sam posebno voljela ljude… a opet bilo je tu nešto što sam smatrala… Kada sam imala 25 g., razmišljala sam o kriterijima za dobru odluku. Jer, imala sam prilike vidjeti kako su ljudi postajali bezosjećajni u businessu i uspjehu i kako su zavidjeli mladim ljudima i nisu im dali da se priključe.
I mislila sam, neču se gurati i škoditi drugima da nađem svoje mjesto. To odbijam. Mogu to, ali ipak neću jer ne vjerujm u to. I vidjela sam kakvi su bili 60- godišnjaci kada su mladima priječili da dođu do posla. To je nečuveno. To je nešto što sam vidjela i razmišljala: Ne, nema šanse jer sam vjerovala u dobro, vjerovala sam u mir, vjerovala sam u ljubav. Nisam to puno viđala, ali sam vjerovala u to, te nisam mogla prihvatiti te tvrdoće i sebičnost i laži i sve to, i bila sam malo tjeskobna jer nisam znala što odabrati i kamo poći.
Moj stric, tatin brat, je rekao: Ako je to istina, bez obzira gdje je, bez obzira što je, moramo to vidjeti. I počeli smo gledati u karte i nigdje nije bilo Međugorja na jugoslavenskim kartama.
Tako je bilo sve do prvoga dana otkako smo čuli za Međugorje. To nikada neću zaboraviti. Taj prvi put jer se radilo o Božiću 1983., svi smo bili u kući oca moje majke. Bilo nas je oko 40 za Božić i došao je prijatelj moga djeda, pokazao maleni časopis u kojemu je bila sitna malena crno – bijela fotografija na običnoj pozadini, na kojoj se ljudi smiješe, kao Vicka. I pisalo je na njemačkom: Šestero djece u Jugoslaviji kažu da vide Majku Božju! I moja reakcija je bila: Imamo Fatimu, imamo Crkvu, ne treba nam to. Jer, Jugoslavija, to mi se činilo kao neka šala zbog moje povijesti i svega i zato je to bio prvi osjećaj, prva reakcija. I tako je započelo moje putovanje, ne samo za mene, nego i za druge oko mene.
U svibnju 1984. došao je ovamo moj stric sa suprugom. Po povratku su nam rekli da su tu u tom selu doživjeli potvrdu, bili su puni dojmova, puni priča, puni svega.
Moj stric, tatin brat, je rekao: Ako je to istina, bez obzira gdje je, bez obzira što je, moramo to vidjeti. I počeli smo gledati u karte i nigdje nije bilo Međugorja na jugoslavenskim kartama. I svi smo sjedili uokolo i iznenada u tim trenucima kada smo gledali u kartu i pripremali putovanje u nepoznati teritorij, moje srce je počelo igrati, nisam imala pojma što je to jer to nisam nikada doživjela. Ono što sam koristila kao ispriku, Fatimu, baš taj osjećaj, iznenada, taj osjećaj Fatime ponovno se rasplamsao i znala sam cijelim svojim bićem da je Ona tu, ona koju sam poznavala i koja me čekala da što prije dođem.
U svibnju 1984. došao je ovamo moj stric sa suprugom. Po povratku su nam rekli da su tu u tom selu doživjeli potvrdu, bili su puni dojmova, puni priča, puni svega. A onda u svibnju, kasnije u svibnju, imali smo veliki bal. Mi imamo puno proslava i balova i svi smo sjedili odjeveni u večernje haljine, a tema je bilo Međugorje.
Ono je bilo poput oblaka koji je lebdio i kretao se nad nama, svi smo bili pod velikim dojmom. Govorili smo da će to zauvijek promijeniti živote, ništa više neće biti isto ako je to stvarno istina kao što se čini i svi smo se ježili od uzbuđenja. I jedan od mojih prijatelja je rekao, mladić je bio: E, ako je to istina, svi ćemo završiti s kartuzijancima u samostanu, i svi smo imali osjećaj da se tu radi o nečemu uzbudljivom i za život prijelomnom.
Tako smo prvi put došli u Međugorje na treću obljetnicu ukazanja 1984. Stigli smo točno 24. lipnja.
I u lipnju smo se svi našli u autobusu, baš svi! Dva puna autobusa. Jedan iz Münchena koji je pratio jedan od mojih bratića, a njegova sestrična pratila je bus iz Salzburga, a mi smo se našli u Salzburgu i otputovali.
Djevojka koja je vodila Salzburg zove se Doraja Eberle, Mayr-Melnhof Eberle. I ona je bila velika prijateljica fra Slavka iz vrlo ranih dana, i bio je to naš prvijenac, tako smo došli u Međugorje na treću obljetnicu ukazanja 1984. Stigli smo točno 24. lipnja.
I kada smo u to doba stigli u Međugorje, nije bilo gotovo ničega, pa smo s našim busom stali tik do zida crkve. Tamo gdje su bila ogromna stabla i parkirali smo buseve ispod velikih vrba. Bila je to tužna vrba, ogromna, pored ostataka sestarske kuće. I škola je tu bila.
Bili smo tu tri dana i u ta tri dana srela sam Gospodina preko Gospe na način koji sam držala nemogućim. I kada sam se nakon tri dana našla u busu iznutra potpuno preobražena, cijela orijentacija mog postojanja se promijenila jer se sada sve radilo o tome da Boga što bolje upoznam i otkrivam i to s takvom čežnjom koja je bila neopisiva.
Kada smo izašli, bili smo kao neuki hodočasnici, glasno smo pričali bla, bla, bla, tako nekako obzirom da dolazimo iz ozračja bavarskih piva, kobasica i svega ostalog. I kada sam iskoraknula, prva stvar koja me strefila bila je tišina, potpuna tišina i puno ljudi na koljenima, stoga sam zašutjela i odmah otišla u crkvu s jednim svojim stricem i prvo iskustvo koje smo oboje stekli bilo je ono na koljenima.
Osjećala se snažna prisutnost molitve, neka snažna prisutnost kao da je na oltaru. Kleknuvši govorili smo: Wow, stigli smo, tu smo, kao da smo objavili svoj dolazak, klicali smo od sreće i entuzijazma. Mi uopće nismo zagledavali gdje su drugi, pojma nismo imali jer smo posve ušli u tu prisutnost. Prvo što se dogodilo, otvorila su se vrata pored oltara, izašla su djeca, kleknula iza oltara i izmolila nešto na jeziku koji nisam nikad čula i otišla na druga vrata.
Danas znam da smo došli u trenutku ukazanja 24. lipnja i to nas je zaprepastilo. Bilo je to prvo iskustvo i bilo je… I nikada nije prestalo jer je ono srce svega, zar ne? To je takva prisutnost koja te baca na koljena i to je ono što smo mi oboje doživjeli. Bila je tu ta prisutnost, u crkvi. Vani je bila samo tišina, ali ozračje u crkvi mene i mog strica odmah je osupnulo.
Rekla sam joj: Mama, u Međugorju nema ništa, ali u tom ničemu je sve. I to je sve, nisam mogla govoriti o tome.
Bili smo tu tri dana i u ta tri dana srela sam Gospodina preko Gospe na način koji sam držala nemogućim. I kada sam se nakon tri dana našla u busu iznutra potpuno preobražena, cijela orijentacija mog postojanja se promijenila jer se sada sve radilo o tome da Boga što bolje upoznam i otkrivam i to s takvom čežnjom koja je bila neopisiva.
Prije sam je osjećala bez znanja, ali sada sam je osjećala po tom susretu koji je za mene bio i bolan i predivan odjednom. Mnogi raniji kriteriji nestali su poput pijeska, više ih nije bilo, nema ih! I više mi ništa nije bilo bitno, uopće nije jer mi je jedino bilo važno da otkrivam Njega preko Nje. I kada sam došla u München, pitala me majka: Onda, Milo, što to ima u Međugorju?
Rekla sam joj: Mama, u Međugorju nema ništa, ali u tom ničemu je sve. I to je sve, nisam mogla govoriti o tome. I kada su me braća i sestre i otac pitali, ja sam samo mogla govoriti o suncu i križu koji se vrtio, a oni su samo komentirali: Baš, malo sutra. Ali, svi su došli jer je, kako su mi rekli, razlika na meni bila tako šokantna da su znali da je to istina. Vidite, takav je učinak imalo na mene i druge, pa neki nisu htjeli sa mnom razgovarati.
Naime, bez života ne možeš živjeti. I kada susretneš izvor života, kako ga možeš prestati piti? Nemoguće je i život se onda mora potpuno reprioritizirati!
Neki prijatelji odmah su otišli jer nisu bili zainteresirani i proglasili su me čudnom, a jedan prijatelj mi je pristupio i rekao: I sada se samo time baviš? A ja sam mu rekla: Ali, ne mogu to promijeniti, našla sam Njega koji je sve u životu i moram Ga još više susretati. On je bio zbunjen i kasnije je također došao. Nakon tri mjeseca bio je i on tu.
Naime, bez života ne možeš živjeti. I kada susretneš izvor života, kako ga možeš prestati piti? Nemoguće je i život se onda mora potpuno reprioritizirati!
Ja sam ga morala potpuno preurediti iako sam bila praktičan katolik i već sam bila drugačija od svojih prijatelja. No, Gospodin me stavio u prašinu i pokazao mi da nisam nimalo bolja od drugih. Možda i gora jer sam mislila da sam u redu, a zapravo nisam bila, nikako, nisam niti sada, ali ovo je putovanje. Divno, divno putovanje.
Bolno, ali divno! Tako da, imam taj osjećaj da sam izgubila i dobila stostruko, stostruko. I da, mnogi su me prijatelji napustili i izrazili sućut mojim roditeljima. Neki su me čak vidjeli, okrenuli se i otišli. Ne znam, nešto ih je prepalo i onda sam počela susretati hodočasnike na brdu, Bavarce, čula bih, oh, Bavarski dijalekt, pa bismo se odmah sprijateljili jer ono što smo imali zajedničko bila je potpuna životna preobrazba.
I to vas veoma zbliži i nikada nije prestalo tako da sam stekla ogromnu mrežu prijatelja. Dogodilo se odjednom, odjednom sam otkrila ljude koji vole Gospu i odnos s njima je potpuno različit.
I sve sam više bila zadivljena lokalnim ljudima i htjela sam im služiti i biti tu za njihove potrebe, pa sam počela govoriti o obitelji kod koje sam boravila. I ljudi su dolazili u kuću, namještala sam krevete u 4:00 ujutro, čistila wc i drugo jer sam htjela biti jedno s ljudima koje je Gospa izabrala i obzirom da dolazim iz obitelji Habsburg, cijela ta povijest i Sarajevo i sve to mi se sada činilo zgodnim…
Ne radi se o tome da druge volim manje, baš suprotno, nego je ponekad malo nostalgično biti s njima jer više nema iste otvorenosti. Ima to neko samozadovoljstvo koje dolazi od svijeta, a koje ti nemaš kada si s Gospom u društvu. Jer si ti naime uvijek gol u srcu i uvijek bez oružja i uvijek bez maski i nemaš to neko samozadovoljstvo u tom svom savršenstvu, bogatstvu i veličini. To nestane, pobjegne.
I zato su prvi koje sam bila zadobila bili Hrvati jer sam počela juriti na hrvatsku misu. Htjela sam slušati hrvatski jer je taj jezik bio dijelom milosti za ljude ovdje. I sve sam više bila zadivljena lokalnim ljudima i htjela sam im služiti i biti tu za njihove potrebe, pa sam počela govoriti o obitelji kod koje sam boravila. I ljudi su dolazili u kuću, namještala sam krevete u 4:00 ujutro, čistila wc i drugo jer sam htjela biti jedno s ljudima koje je Gospa izabrala i obzirom da dolazim iz obitelji Habsburg, cijela ta povijest i Sarajevo i sve to mi se sada činilo zgodnim jer sam mislila: Vidi što se sve odigralo u ovoj zemlji i sjetim se strica Otta, našeg tadašnjeg obiteljskog vođe, koji mi je rekao: Očekujem da se svaki član obitelji preseli u zemlje kojima smo nekoć vladali kako bi tamo služio narodu.
I ja sam mu na to rekla: Pa, ja sam u Jugoslaviji, u Hercegovini sam. Na to će on: I ostani tamo! A ja sam rekla: Hm, da, očito ću i ostati. No, on je to potvrdio kao član moje obitelji i kad je rat izbio. Ne znam, ljudi su mi govorili da moram otići. Ja sam rekla: Nema šanse, kamo, kamo da idem?
Imala sam auto, posuđivala sam svoj auto ljudima kako bi druge izvukli van. Bio je poprilično izlupan i oderan nakon toga, ali to je ono što rat čini. Udara i tuče. Bila je to noćna mora.
Mislim da ću poludjeti ako budem sjedila i jela sladoled u Münchenu dok to traje… I rekla sam: Nema šanse, ostat ću dok više ne bude izravne opasnosti za naše ljude ovdje.
I možda oni ne osjećaju tako prema meni, ali ja brinem za svoje ljude. Ostajem ovdje i počeli smo postiti s ljudima ovdje, ne s hodočasnicima, nego s redovnicama, s ljudima iz Bijelog polja i dr. Oni su dolazili zajedno, pa sam tako upoznala i ljude iz Širokog Brijega i iz ostalih krajeva kako bismo skupa molili i postili za mir.
I neki momci su mi rekli da su to osjećali. Puno smo molili za branitelje, mlade muškarce koji su bili tamo i osjećali su zaštitu od nekih stvari. Osjećali su prisutnost koja je tamo bila za njih, i ja sam zaključila: Super, to je pravi način!
Imala sam auto, posuđivala sam svoj auto ljudima kako bi druge izvukli van. Bio je poprilično izlupan i oderan nakon toga, ali to je ono što rat čini. Udara i tuče. Bila je to noćna mora. U isto vrijeme, u toj noćnoj mori mogli smo biti konstruktivni i to je bila izvanredna škola. Mislila sam: Bože, ono kada Gospa kaže: Budi ljubav, budi milosrđe, i kada ti misliš da ti uopće nisi takav prema onima koji te tuku, niti to želiš biti jer želiš biti suprotno.
U ratu sam osjećala da služim. I konkretno sam služila i kupovala žmigavce u Mercedesu ili tako nešto. Vozila sam sama, znate, po Jugoslaviji, preko pontonskog mosta u Maslenici i sve to s Gospinim kipom u autu…
Samo ih želiš izbaciti, riješiti ih se i učiniti sve da se više nikada ne vrate. Eh, zato nam Ona ovdje nudi veliku školu koju sam ja naučila od ovdašnjih ljudi. Učila sam kako su oni prihvaćali; jer je i Ona rekla: Oni ovdje imaju pravu vjeru. Bila je to patnja. Kao ono dobro tijesto koje se stoljećima pripremalo i to su danas ovi ljudi ovdje.
Oni imaju to nešto i sposobni su i to nikada nije stalo, niti sada u novim generacijama. I u njima vidim taj isti tip, to je vrlo specifična vrlina, ne znam ni riječ za to, ali bila bi to ta neka duševnost, raspoloživost duše.
I da, u ratu sam osjećala da služim. I konkretno sam služila i kupovala žmigavce u Mercedesu ili tako nešto. Vozila sam sama, znate, po Jugoslaviji, preko pontonskog mosta u Maslenici i sve to s Gospinim kipom u autu. Vozila sam se sama, mislim da je bila 1992. jer sam morala popravljati auto i malo odmoriti i odmah sam se vratila. Nisam mogla, jednostavno nisam mogla ne biti tu.
I kada je moja majka preko prijatelja čula za bombardiranja, nije bila čula vijesti, nego su je pitali prijatelji u Portugalu: Zar se ne bojiš za svoju kćer? Ona odgovori: Čega da se bojim?
Služenje i širenje riječi je jedno jer sve što nam Gospa daje je ljubav prema služenju. A to je širenje riječi, a ljudi me pitaju: Zašto? Zato jer je to Njezina škola, i što je najbolje, tu se širi riječ.
I kada je moja majka preko prijatelja čula za bombardiranja, nije bila čula vijesti, nego su je pitali prijatelji u Portugalu: Zar se ne bojiš za svoju kćer? Ona odgovori: Čega da se bojim?
-Ma, daj pročitaj vijesti! Ona će onda: Ups! I osjetila je to u crkvi kada je molila. Rekla mi je da joj je Bog pokazao: Vjeruješ li ili ne vjeruješ? Morala je izabrati vjerovati i vidim da se i na taj način širila riječ, samo zato što sam ja tamo bila. I mnogi ljudi su mi pisali i rekli: Ti si dobro jer si s Gospom. Ja sam potom pitala: Jesi li siguran da smo dobro? To je ipak izbor jer nikada ne znaš.
Samo zato što Gospa dolazi, to ne znači da se neke stvari neće dogoditi. To nije istina, ali mi to drugačije prihvaćamo čak i ako se to dogodi. Čak se i fra Slavko stvarno mučio s tom jednom stavkom. Negdje u duši mislio je da rat neće doći jer je Gospa ovdje. I jednom kasno u noći, vraćala sam se s brda ili odnekuda i vozila sam se kući i vidim jedan mršavi lik na parkiralištu župne kuće, stare župne kuće. Po načinu hoda mogla sam vidjeti da je to on jer se inače nekako kretao kao da pomalo šepa.
Za mene, važna je jednostavnost poruke, njezina praktičnost, svatko može početi otvarati svoje srce i nešto napraviti, izmoliti nešto npr. Oče naš, bilo što. Početi od svog srca i onda shvatiš koliko to Njoj znači i ako počneš pratiti poruke, postaješ dio poslanja.
I mislila sam: Bože, ovo je fra Slavko, pa sam stala i rekla: Što radite vani tako kasno? Kažem ja, već poznata po dugom jeziku. A on će: Probavljam činjenicu da nam rat dolazi. Ja sam uzdahnula, a on je usred noći šetajući molio. I on bi se uvijek borio da nešto prihvati i potom postao potpuno aktivan u tom smjeru, ali morao je to najprije probaviti i uz pomoć molitve stvarno prihvatiti. I vidjela sam kako mu se krunica njiše u ruci. Uvijek je izgledao kao Mojsije na brdu, uvijek u nekom boju i tako na neki način nalik na proroka; ali uvijek i u svemu putem molitve. I te ljude je Ona izabrala. Mislim, Bože dragi, morao si biti jak da izneseš sve ovo i to je meni bila škola.
Konstantno učenje baš usred rata. Ne bih to nikada propustila! Naravno, voljela bih da se ovaj rat nikada nije dogodio, ali škola je bila izvanredna. Fra Slavko je, prije svega, imao tu čistoću, imao je nevjerojatno čisto i transparentno srce. Nije to bio netko tko je pričao o sebi, bio je tako čist, pošten i transparentan.
Sjećam se jednog događaja, stvarno me pogodilo taj dan. Tijekom dana imali smo trenutak konflikta, dogodila se neka beznačajna sitnica, on se tako uznemirio i, znate, ja sam vidjela da ga je to također iziritiralo i odjurio je uz stepenice gore i pomislila sam, ovo nikako nije dobro.
Naime, ja nešto nisam završila, on nije potpisao nešto što je trebao, nešto od tih tipičnih ljudskih stvari. Navečer je bilo klanjanje i čujem njegovu molitvu koju sam ja prevodila, no čujem ga da se moli Isusu za situaciju koju sam u crkvi znala jedino ja.
I tako, znala sam da on nije naučio predivne riječi da bi druge usrećivao. On je bio skroz svoj na koljenima pred Bogom. To je bio fra Slavko, znate. On nije bio tamo neki igrač. On je bio skroz svoj, potpuno transparentan i sa sobom pomiren. I redovito se uvijek mirio s Bogom i samim sobom. Za sebe je govorio da je vječito očajan, ali zato je mogao napraviti tako puno posla. Rekao mi je: Ne želim nikada biti u pravu, već doći do istine.
I ljubljeni smo. I takvi su zapravo ljudi oko nas bez obzira što oni nama činili, to može biti bolno, ali Isus je baš tako umro i to je škola koju nam Ona ovdje pruža i za mene je to najveći plod. Preobražena srca koja će promijeniti svijet.
Bio je spreman riskirati sve da dođe do veće istine. NIje htio pobijediti tako da ispadne da, eto, je on u pravu. Želio je služiti konačnoj istini. Ako mene pitate koji su plodovi Međugorja, to su srca, srca koja su se promijenila. Srca koja sada znaju praštati, nositi se s teškim situacijama, sposobna služiti i živjeti kao braća. Marija vidjelica mi je jednom rekla da je plod Međugorja ‘fratellanza’, pobratimstvo.
I ja to potpisujem jer ljudi prestaju biti međusobno različiti i prestajemo biti jedni drugima stranci. Postajemo braća i sestre jer je Majka tu i ja mislim da je to najvažniji plod jer taj stav odnosi strah, nepovjerenje.
Odnosi duh svijeta laži, ropstva, iskorištavanja i nasilja. Sve to nestaje. Ovo je proces obraćenja, ali to sve nestaje jer počinješ upoznavati i poštovati i voljeti druge zbog njihove vrijednosti i dostojanstva, a i sami smo tu. I ljubljeni smo. I takvi su zapravo ljudi oko nas bez obzira što oni nama činili, to može biti bolno, ali Isus je baš tako umro i to je škola koju nam Ona ovdje pruža i za mene je to najveći plod.
Preobražena srca koja će promijeniti svijet. Ono što se meni sviđa u međugorskoj poruci je što je izvediva. Nema u njoj neke nove ludosti, posve je poznata, ali s novim srcem jer sam odrastala i znala krunicu iz Fatime i drugih mjesta, a ovdje je postala… Ne znam, kao da je zadobila novi život, a to onda rezultira misom kao svakodnevnom potrebom i krunicom kao uvodom u Misu. Tako nas Ona uči i ovdje je još župa pa je tako reći normalno moliti je, ali nekako smo iznutra obnovljeni.
Bog dolazi, intervenira i čini sve snažnim. Ovdje je sve jednostavno, ali veliko i veoma sveto.
I to su ti elementi koje nam Ona daje, primjerice pet kamenova. Kao cigle koje grade molitveni i nutarnji život. I kardinal Schönborn rekao je da su međugorske poruke sjeme svetosti, temelji svetosti i kršćanskog života.
Da, svi mi bismo trebali to znati, ali Ona nam to čini dostupnim i mi iščekujemo tu poruku kao neku životnu mudrost i iako čujemo tako puno stvari i čitamo Božju Riječ, opet mislimo: Što li će nam reći, kako će nas dalje voditi? Odjednom je tako uzbudljivo slušati o miru na različit način i uvidjeti da je Njoj to bitno i koliko nam je bliska.
Za mene, važna je jednostavnost poruke, njezina praktičnost, svatko može početi otvarati svoje srce i nešto napraviti, izmoliti nešto npr. Oče naš, bilo što. Početi od svog srca i onda shvatiš koliko to Njoj znači i ako počneš pratiti poruke, postaješ dio poslanja.
I to je jako jednostavno, ali jako duboko. Ne znam, započinje jedna sasvim nova avantura koju želim svima i koja je tako jednostavna, ali ne istovremeno jer Bog dolazi, intervenira i čini sve snažnim. Ovdje je sve jednostavno, ali veliko i veoma sveto.
