U mjesecu listopadu koji je na poseban način posvećen Blaženoj Djevici Mariji, mnoštvo hodočasnika boravilo je u Međugorju. Uz inozmene, bilo je i mnoštvo domaćih hodočasnika, Hrvata, iz BiH i Hrvatske. Obitelj Rebić iz Vinjana Donjih pokraj Imotskog, mama Maja i sinovi Ivan i Roko, odlučili su pješačiti u Međugorje. Nakana njihova puta bila je zahvala Bogu i Nebeskoj Majci, koji su bili uz Ivana i njegovu obitelj dok su oni prolazili svoje najteže trenutke, koje su odlučili podijeliti za naš program.
„Prije točno godinu dana, Ivan je u noći 16. na 17. listopada nastradao u automobilskoj nesreći. Muž i ja bili smo u Zagrebu. Išli smo u Križevce na jedno biskupsko ređenje i ujutro kad smo se probudili, javili su nam da je Ivan u bolnici, da je u komi, da je nastradao i da se ne zna što će biti dalje. Mi smo otišli na to biskupsko ređenje i Bogu predali Ivanov život. Vidjeli smo ga navečer kad smo se vraćali iz Zagreba. On je bio na jedinici intezivnog liječenja. Nas su pustili da ga vidimo. Tada je bio stabilno. Mi nismo imali pojma što se događa, bili smo u nekom bunilu. Jedini način da preživiš takvu situaciju bilo je da sve prepustiš Bogu. Tih dana događale su se čudesne stvari, to je nevjerojatno. Ivan je prvo bio stabilno, a onda su nas nazvali da se stanje pogoršalo, i da će odlučiti hoće li ga operirati ili neće“, kazala je mama Maja, te nastavila opisivati tadašnje Ivanovo stanje.
„Ivan je imao jako teške ozljede abdomena, pukla mu je gušterača. Imao je nekrozu debelog crijeva i bio je stvarno kritično, ali je Gospodin upravio i taj dio, da je kirurg koji jedini u Dalmaciji može nešto takvo operirati, je došao od kuće i operirao Ivana. Tada se još ništa nije znalo. U Imotskom smo slavili svetu misu za Ivana, crkva je bila prepuna. Na toj misi smo doživjeli neku milost, koju ja ne mogu opisati, nekome tko ne vjeruje. Dva dana nakon, nas puštaju da vidimo Ivana, jer ne znaju hoće li preživjeti. Mi smo opet slavili misu za njega, i ja sam na toj misi osjetila da će sve biti u redu. I doista Ivan se nakon svake teže situacije, malo po malo oporavljao. Bog je sve upravio i poslao nam divne ljude, naročitu medicinsku sestru Nadu, koja nam je puno pomogla. Iako je bila korona, nas su svaki dan puštali da budemo s Ivanom. Nama je to bilo dragocjeno! Tih dana osjećala sam snažno prisustvo Boga, da sam imala osjećaj kada dođem Ivanu, da ću kraj njegovog bolničkog kreveta vidjeti Krista! Nakon raznovrsnih situacija, dan nakon sv. Ante Ivan je imao zadnju operaciju i mi računamo da je Ivan potpuno zdrav“, radosno nam prepričava Maja Rebić, koja se prisjetila i jednog dolaska u Međugorje: „Muž i ja smo jednom bili u Međugorju i tada sam prvi put na Brdu ukazanja osjetila, kako Kraljica Mira sve nosi, sve naše zahvale, jade, bolesti. Trebamo se osloniti na Nju!“
Nakon mame Maje, svoje iskustvo hodočašća s nama je podijelio i Ivan.
„Fizički je bilo dosta naporno, ali što smo god više kilometara prelazili i približavali se Međugorju, bila je sve veća želja doći. Što se tiče prometne nesreće, mislim da su oni svi to prošli puno gore od mene, odnosno da im je bilo teže. Prvih 10-ak dana imao sam strah, a onda se nešto u meni prelomilo. Odabrao sam Boga i tada je strah nestao. Unatoč svim mogućim komplikacijama koje su me zadesile u bolnici, meni je uz Boga sve bilo lako. Nisam se bojao i kročio sam naprijed. Nitko nije očekivao da ću nakon onakve nesreće, nakon godinu dana moći pješačiti u Međugorje! Ovo je čudo!“ kazao je Ivan, koji nam je pokušao opisati svoje osjećaje kada su pješice stigli u Međugorje.
„To je neopisiv osjećaj! Ovo hodočašće nam je znak da je sve gotovo, da smo sve pobijedili uz Gospodina. Zadovoljstvo je veliko i tu smo dogodine!“, odlučno je kazao Ivan Rebić, koji je prvi put pješačio u Međugorje, na prvu godišnjicu svoje automobilske nesreće, koju je zajedno s Gospodinom, Kraljicom Mira i svojom obitelji uspio prebroditi.
Ovo snažno svjedočanstvo vjere, ljubavi i povjerenja u Boga u cijelosti poslušajte u audiozapisu.
Andrija Šego
