Na današnji dan, 4. srpnja 1982. godine u Bijakovićima, župa Međugorje, osnovana je prva molitvena zajednica nastala povodom ukazanja Kraljice mira. Tog vrućeg ljetnog srpanjskog dana vidjelac Ivan Dragićević ispred Vickine stare kuće pozvao je skupinu mladih, u rasponu od 16 do 27 godina, da mu se pridruže i mole na Gospine nakane.
Iako su oni mislili da će moliti samo tijekom ljetnog raspusta, njihovo ‘DA’ Gospi, održalo se do današnjih dana. Tada tinejdžeri, a danas odrasli ljudi, sa svojom djecom i unučadi, svakog ponedjeljka i petka, već 40 godina, okupljaju se na molitvu, a jedna članica molitvene zajednice koja je tada imala 16 godina, prisjetila se za naš program tog prvog dana:
”To je dan koji se urezao u moje sjećanje svih 40 godina. Tog dana 4. srpnja 1982. godine Vickine sestre i još par ljudi iz susjedstva bili smo ispred Vickine stare kuće, pošto je bilo ljeto, vrućina, i u jednom momentu spontano je došao vidjelac Ivan, koji tu često nije svraćao. Kad je došao, upitao je: ‘Tko želi, idemo otići na brdo’. S obzirom da su već bile postavljenje straže, mi smo rekli: ‘U redu’, i svi koji smo bili s Ivanom, krenuli smo stazom (na kojoj su sada postaje slavnih otajstava op.a.), kod Plavog križa, gdje nije bilo puta, popeli se na brdo. Kad smo gore došli, htjeli smo se samo pomoliti. Nismo očekivali ukazanje.
Kad smo počeli moliti, Ivan je rekao: ‘Evo Gospe’, mi smo kleknuli i tu večer nas je Gospa pozvala, ako želimo da ju slijedimo, da se susrećemo dva puta tjedno. Ona će odrediti mjesto i vrijeme, a nama je ostavila slobodnu volju, da mi izaberemo koje dane u tjednu ćemo se susretati. Prve večeri kada smo došli, nije bilo straže, no kroz mjesec, dva se pročulo, i Gospa nas je počela zaustavljati na mjestu gdje je danas Plavi križ i govorila nam je da moramo tu ostati, jer nas gore čekaju. Mi bi se tu okupili, izmolili na Gospine nakane i otišli bi kući, a nitko nas nikada nije uspio uhvatiti. Gospa je od nas tražila dva sata molitve, i mi smo molili i pjevali, dva sata prije Gospina ukazanja. Nas je Gospa od prvoga dana, kroz ovih 40 godina, usmjeravala kako trebamo moliti, kako trebamo živjeti, koji su njeni planovi za župu. Mi smo obični normalni ljudi, koji su zasnovali svoje obitelji, koji imaju svoju djecu, unučad, križeve i probleme…
Ja sam imala 16 godina i za mene je tada jedini cilj bio slijediti Gospu. Nas nisu zanimale ovozemaljske stvari. Nije nas zanimalo hoćemo li završiti fakultet, srednju školu, hoćemo li postati uspješni ljudi, mi smo samo bili spremni sve dati za Gospu. Je li nas Bog za to predodredio, to ne mogu kazati, ali samo znam da smo u tom trenutku i u tim mladenačkim godinama bili spremni sve dati i za nas je Gospa, kao i danas na prvom mjestu kada dođu dani susreta. Te dane, ponedjeljak i petak, unatoč svemu, mi ćemo se okupiti i moliti. I dan danas, nakon 40 godina, ta dva dana mi se odričemo svega kako bi bili s Gospom”, kazala nam je jedna članica molitvene zajednice koja je osnovana na današnji dan prije 40 godina.
Andrija Šego
