Sveta Ivana Orleanska i sveti Ferdinand III.

Godine 1428. zatražila je razgovor s francuskim prijestolonasljednikom, budućim kraljem Karlom VII., kojeg je smjesta prepoznala među mnoštvom, iako ga nikada nije vidjela. Nitko ne zna o čemu su razgovarali, no Ivana je iz dvora izašla kao zapovjednica na čelu odreda francuske vojske. U bijelom oklopu, na konju, s imenom Isusa i Marije na usnama, povela je francusku vojsku u bitku protiv Engleza. Svi su vojnici bili iznenađeni njezinim baratanjem oružjem, ratnom i strateškom vještinom. Nakon duge bitke oslobodila je 1429. Orléans, porazila Engleze kod Pataya, te prijestolonasljednika povela na krunidbu u Reims. Iste godine Ivanu i njezinu obitelj kralj je odlikovao plemićkim naslovom.

Upala je u neprijateljsku burgundsku zasjedu i zarobljena 1430. kod Compiègnea i izručena Englezima za 10 tisuća franaka. Crkveni sud na čelu s biskupom, engleskim pristašom, osudio ju je na smrt zbog krivovjerstva, te je spaljena kao vještica na današnji dan, 30. svibnja 1431., u Rouenu (Normandija). Preminula je s Isusovim imenom na usnama. Rehabilitirana je pri obnovi procesa 1456. Blaženom ju je 1909. proglasio papa Pio X., a svetom 1920. papa Benedikt XV. Dan njezine uspomene francuski je nacionalni praznik. Simbol francuskog domoljublja, inspirirala je mnoge književnike, likovne umjetnike i glazbenike. Zaštitnica je Francuske, zarobljenika, zatvorenika, mučenika, vojnika, oporbe crkvenim vlastima, osoba kojima se rugaju zbog pobožnosti, žrtava silovanja, te mnogih naselja, župa i crkava diljem Francuske i svijeta.

Sveti Ferdinand III.

Sveti Ferdinand (Fernando el Santo) III., kralj Kastilje, rođen je 1199. ili 24. lipnja 1201. u samostanu Valparaiso (Peleas de Arriba, danas provincija Zamora, zapadna Španjolska), kao sin kralja Alfonsa IX. od Leóna i Berenguele, kćeri Alfonsa VIII. od Kastilje. Vladao je od 1217., a 1230. postao je i kralj Leóna, koji je sjedinio s Kastiljom u jedinstveno kraljevstvo. Oženio se 1219. Elizabetom (Beatriz) von Hohenstaufen, kćerkom njemačkog kralja Filipa Švapskoga, unukom cara Friedricha Barbarosse. U sretnom braku, koji je trajao samo 15 godina, rodilo se desetero djece. Nako smrti prve supruge Ferdinand se 1235. po drugi put oženio, Juanom (Jeannom) de Dammartin, groficom od Ponthieua, s kojom je imao još petero djece. Uzeo je za svoje savjetnike najmudrije ljude kraljevstva, uživao velik ugled i bio omiljen i cijenjen kod članova svoje obitelji i kod podanika.

Jednom je izjavio: „Bog me neće napustiti, a više se bojim kletve neke siromašne starice nego cijele maurske vojske." Istinski kršćanski vitez i kralj, ustrajno se borio za širenje Kristove vjere i povratak područja, izgubljenih arapskim osvajanjima. Prozvan „osvajačem Andaluzije", ratovao je uspješno gotovo 30 godina protiv Maura i osvojio njihova uporišta, Córdobu 1236., Murciju 1243., Lorcu i Mulu 1244., Jaén 1246., Carmonu 1247., Sevillu 1248. te Cádiz i druga maurska središta, tako da je jedino Granada ostala u vlasti Maura. Nastojao je da se u tim krajevima obnovi kršćanska vjera pa su u njima upostavljene biskupije. Pomogao je procvatu redovničkog života u svojem kraljevstvu, osobito novih redova, franjevaca, dominikanaca, trinitaraca i mercedarijaca, a i sam je stupio u franjevački treći red.

Krasila ga je iskrena pobožnost, naročito prema Majci Božjoj, postio je i nosio kostrijet, a noći provodio u molitvi, posebno prije velikih bitaka. Za svoje velike pobjede i uspjehe bio je zahvalan Gospodinu, a za svoje ljudske nedostatke činio je javnu pokoru. Podigao brojne samostane i zadužbine, obnovio katedralu u Burgosu, džamiju u Sevilli pretvorio u katedralu, gradio bolnice i crkve. Borio se i protiv krivovjeraca, albigenza. Promicao je znanost i umjetnost. Započeo je kodificirati španjolsko pravo, a taj posao nastavio je njegov sin Alfons X. Obnovio je 1239. sveučilište u Salamanki, a pod svoju zaštitu stavio je sveučilište u Valenciji i učilište u Valladolidu. Preminuo je u Sevilli na današnji dan, 30. svibnja 1252. Pokopan je u katedrali u Sevilli, u odjeći franjevačkog trećoreca. Pripisuju mu se mnoga čuda. Blaženim ga je proglasio 31. svibnja 1655. papa Aleksandar VII., a svetim 4. veljače 1671. papa Klement X. Zaštitnik je kršćanskih vladara, zatvorenika, siromaha, inženjera, obitelji s mnogo djece, mirovnih sudaca, roditelja, trećoredaca te mnogih naselja, biskupija, župa, crkava i kapela diljem svijeta i hrvatskih krajeva.