Kratku emisiju ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ slušatelji Radiopostaje Mir Međugorje mogu čuti od ponedjeljka do subote u 3 sata, te u 7:10. Emisije priređuju svećenici i časne sestre u tjednim ciklusima.
Ovog tjedna, od 16. do 21. veljače 2026. godine, ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ pripremala je i kazivala sestra Dijana Mlinarić, članica Družbe karmelićanki Božanskog Srca Isusova. Njezina duhovna promišljanja donosimo i na našoj web stranici.
Duhovni poticaj Živo vrelo 21. veljače 2026.
Mir se rađa iz povjerenja
Dok sam danas u tišini pred Marijom, Kraljicom mira, shvaćam koliko često nosim nemir u sebi. Izvana možda sve izgleda u redu, ali srce zna biti puno pitanja i briga. I tada mi je dovoljno samo jedno – doći k njoj, kao dijete Majci.
Marijo, ti znaš što znači slušati Boga i ne razumjeti sve. Znaš što znači reći „da“ i ne znati kako će se stvari razvijati. Gledam te kao Isusovu Majku i učim da se mir ne rađa iz sigurnosti, nego iz povjerenja. Iz onog tihog oslanjanja na Boga, čak i onda kada je put nejasan.
A onda osjećam da nisi samo Isusova Majka. Ti si i moja Majka. Isus mi te je dao u trenutku najveće boli, da me nikada ne ostavi samu. I koliko puta sam to zaboravila. Koliko puta sam tražila mir na pogrešnim mjestima, umjesto da dođem k tebi i zajedno s tobom stanem pred Isusa.
U Međugorju te zazivamo kao Kraljicu mira, a ti me iznova podsjećaš da mir počinje u srcu koje moli. Učiš me tišini, učiš me strpljenju, učiš me predanju. Ne tražiš od mene velike riječi, nego otvoreno srce. Ne tražiš savršenstvo, nego vjernost u malim stvarima.
Danas ti želim povjeriti sve ono što me tišti, sve nemire koje nosim, sve odnose koji bole, sve osobe s kojima živim, sve puteve kojima koračam. Povjeravam ti svoju zajednicu, obitelj, djecu i mlade, povjeravam ti svoju vjeru, svoje slabosti. Znam da ti sve to nosiš svome Sinu, jer to je ono što Majke rade.
Marijo, Isusova i moja Majko, Kraljice mira, nauči me ostati s Isusom i onda kada je teško. Nauči me slušati, vjerovati i ne bojati se. I daruj mi onaj mir koji samo Bog može dati. Amen.
Duhovni poticaj Živo vrelo 20. veljače 2026.
Božja pobjeda
Kad razmišljam o Božjoj pobjedi, moram priznati da je često uopće ne povezujem s križem već redovito sa pjesmom Jerihonske zidine i zajednicom Božja pobjeda koja se okuplja na zagrebačkom Jarunu – u župi iz koje potječem. No, danas nisam ostala samo na nazivu zajednice, niti na slavljenu, prekrasnim svjedočanstvima i pjesmama koje nam dolaze iz te zajednice, već se moje oko i srce zaustavilo baš na križu.
U meni, kao i u svakome od nas, postoji želja da Bog pobijedi brzo, snažno i bez boli. Da ukloni ono što je teško, da zaobiđe patnju. A Isus bira drukčije. On bira križ. I baš tamo, gdje bih ja rekla da je kraj, Bog kaže: „Ovo je početak.“
Petak u korizmi uvijek me iznova suočava s tom istinom. Križ nije nešto što rado prihvaćamo. Od njega bježimo, s njim se borimo, često se pitamo zašto baš mi. I ja sam se to mnogo puta pitala. Zašto baš ovaj teret, zašto baš sada, zašto baš ovako? A odgovor ne dolazi kao objašnjenje, nego kao prisutnost. Isus na križu ne objašnjava – On ostaje.
Posebno to osjećam promatrajući utemeljiteljicu svog reda Karmelićanki Božanskog Srca Isusova – majku Mariju Tereziju od sv. Josipa. Ona je to duboko razumjela.
Božja pobjeda ne događa se onda kad sve ide po planu, nego onda kad se u boli ne zatvorimo, nego otvorimo. Kad dopustimo da nas Bog susretne upravo tamo gdje smo slabi. Na križu Isus ne pobjeđuje tako da siđe s njega, nego tako da ostane – iz ljubavi. I ta ljubav pobjeđuje grijeh, strah i smrt.
Sve ono što ja u svom životu doživljavam kao poraz, Bog vidi kao mjesto gdje može djelovati. Križ koji nosim nije prepreka Njegovoj pobjedi, nego put kroz koji ona dolazi. I to mi daje nadu. Jer znači da ništa nije izgubljeno. Ni suze, ni padovi, ni borbe koje drugi možda ne vide.
U korizmi učim da ne moram razumjeti križ, nego ga donijeti Isusu. Učim da Božja pobjeda nije uvijek vidljiva odmah, ali je uvijek sigurna. Jer iza Velikog petka uvijek dolazi uskrsno jutro.
I zato danas želim s pouzdanjem gledati križ – ne kao znak Božje šutnje, nego kao znak Njegove blizine. Tamo gdje je križ, tamo je i Bog. A gdje je Bog, tamo je i Božja pobjeda.
Molitva: Gospodine Isuse, danas pred Tvoj križ donosim sve ono što mi je teško.
Sve križeve koje ne razumijem i one koje nosim s umorom i strahom.
Hvala Ti za mjesta i ljude preko kojih mi pokazuješ da nisam sama,
za zajedništvo u kojem učim nositi križ s drugima. Nauči me vjerovati da Tvoja pobjeda dolazi kroz ljubav, kroz predanje i kroz vjernost do kraja.
Daj mi snagu da ne bježim od križa, nego da ga nosim s Tobom.
I kada mi se čini da sam poražena, podsjeti me da Ti tada pobjeđuješ u meni. Amen.
Duhovni poticaj Živo vrelo 19. veljače 2026.
Granice čuvarice ljubavi
Često čujem poticaj „daj sebe sto posto“ i stvarno kao kršćanin i kao redovnica – vjerujem i vidim kod mnogih da je to nešto čemu težimo. Ne želim činiti, niti živjeti polovično. Čitav se život učimo predanju, služenju i žrtvi. A Isus je Onaj koji nam pokazuje put potpunog darivanja. Ipak, s vremenom sam shvatila da dati sebe sto posto nikako ne znači izgubiti sebe.
Za mene je žrtva važan dio kršćanskog života, ali shvatila sam da prava žrtva uvijek dolazi iz ljubavi i slobode. Ne iz straha, ne iz osjećaja krivnje, niti iz potrebe da se svima svidim i budem uvijek na raspolaganju. I zato mi je uvijek važno bdjeti nad sobom – u riječima, odnosima, radu, životu, molitvi. Važno mi je stalno osluškivati što Gospodin želi i u iskrenosti se pitati: imam li mir u srcu, donosim li mir u svojoj okolini ili se iznutra gasim?
Tu dolazim do granica. Kad uopće spomenem riječ granice mnogi će na prvu reći da to znači ograničenost, zatvorenost…uglavnom nešto negativno. Ali prava je istina i vrlo važna životna stvarnost da granice u odnosima nisu znak sebičnosti, nego znak zrelosti. One govore da poznajemo sebe i da poštujemo dar koji nam je Bog dao. Granice ne ubijaju ljubav – one je čuvaju. Bez granica ljubav lako postaje iscrpljivanje.
Od kada sam ovo u jednom životnom periodu jasnije spoznala, započeo je jedan dublji put i proces koji je uvelike utjecao na moj odnos s Bogom, a pogotovo na odnose s ljudima.
Jako sam zahvalna Gospodinu koji mi je jasno ukazao kako On ne traži da se slomimo kako bismo Mu ugodili. On ne traži da se izgubimo, nego da se darujemo – svjesno, slobodno i s mirom. I sam Isus se povlačio, odmarao i znao reći “ne”. To nije umanjilo Njegovu ljubav.
Poštivati svoje granice znači poštivati Božje djelo u sebi. Poštivati granice drugih znači priznati njihovo dostojanstvo. Kada su granice jasne, odnosi postaju zdraviji i iskreniji.
Zato: dajmo sebe sto posto, ali ne preko granice one zdrave ljubavi prema sebi. Budimo spremni na žrtvu, ali ne na samouništenje. Jer ondje gdje su granice prožete ljubavlju, ondje se rađa pravi mir – i u srcu i u odnosima s ljudima oko sebe.
Duhovni poticaj Živo vrelo 18. veljače 2026.
Bog čini novo i iz pepela
Danas je Pepelnica i ujedno početak Korizme. Uvijek mi je poseban trenutak kad nas svećenik posipa pepelom. Podsjeća me da sam stvarno samo čovjek. Da nisam savršena, da griješim, da ponekad posustanem…podsjeća me kako je sve prolazno, ali i da me Bog ipak ljubi.
Nije lako vidjeti, a ni uvijek priznati svoje slabosti, ali u ovom ih trenutku osjećam jasno pred sobom. I pred Bogom. I zato volim Korizmu – ona me potiče da stanem, da se osvrnem na svoj život, da vidim što nisam činila, a trebala sam. I što jesam činila, a možda ne na najbolji način. I znam koliko mi je to korisno.
Za mene je obraćenje ovih dana vrlo osobno. Nije to samo odlazak u crkvu ili post od nečega. To je svaki trenutak kada sam iskrena sama sa sobom. Kada kažem: “Oprosti mi, Gospodine, opet sam zgriješila” i osjećam Njegovu blizinu, Njegovo milosrđe. To je trenutak kada se u meni rađa novi početak.
I znam, bit će dana kad ću pasti. Bit će trenutaka kad ću se osjećati daleko od Boga. Ali Korizma me podsjeća: nije bitno koliko puta padnem, nego koliko puta dopustim Bogu da me podigne.
Ove godine želim ovu Korizmu doživjeti duboko i konkretno – ne površno. Želim postiti od toga što me odvlači od Boga, moliti iskreno i činiti djela ljubavi koja dolaze iz srca, ne iz obaveze. Jer svaki put kad to učinim, osjećam kako mi srce malo više oživljava.
Pepelnica i Korizma me podsjećaju na jedno: iz pepela, iz mojih pogrešaka, mojih padova, uvijek može izrasti nešto novo. Ako se samo otvorim, ako dopustim Bogu da mene i moj život oblikuje.
I to je ono što želim i vama i sebi ove Korizme – ne biti savršena, nego biti bliže Njemu. Ne želim samo „izdržati“. Želim je baš živjeti. Dopustiti Bogu da me promijeni. Da me obrati. Da mi podari novo srce i novi početak. Jer iz pepela, s Bogom, uvijek može izrasti nešto novo.
Duhovni poticaj Živo vrelo 17. veljače 2026.
Hoće li ovaj put biti drugačije?
Sutra počinje Korizma. Opet. I dok to izgovaram, u meni se miješaju nada i jedno tiho pitanje: hoće li ovaj put biti drugačije?
Koliko sam puta već ušla u Korizmu s lijepim odlukama, s dobrim planovima, a izašla gotovo ista – umorna, ali ne nužno promijenjena. I baš zato mi je danas ova Korizma važna. Ne kao još jedan crkveni hodogram, nego kao poziv na novi početak.
Bog ne traži savršene ljude. On traži otvorena srca.
Obraćenje nije lista zabrana, nije dokazivanje Bogu koliko možemo izdržati bez čokolade, kave ili društvenih mreža. Obraćenje je povratak. Povratak sebi, istini, i Njemu koji nas nikada nije napustio.
Kada čujem riječ obraćenje, shvaćam da to nije jednokratan događaj, nego proces. To je trenutak kad se usudim stati i priznati: umorna sam, prazna sam, zalutala sam. I baš tu, u toj iskrenosti, počinje novi početak.
Korizma je vrijeme kad nas Bog ne pritišće, nego strpljivo čeka. Kao Otac koji stoji na pragu i gleda put, ne pitajući koliko smo puta otišli, nego radujući se svakom našem koraku natrag.
Možda je ovaj put dovoljno da uđemo u Korizmu s jednom jedinom iskrenom molitvom:
Gospodine, pokaži mi gdje trebam promjenu.
Ne gdje drugi misle da trebam biti bolja, nego gdje me Ti nježno zoveš na više ljubavi, više istine, više slobode.
Novi početak često ne izgleda spektakularno. Ponekad je to tišina. Ponekad su suze. Ponekad odluka da oprostim, da se pomirim, da se vratim molitvi koju sam zapustila. Ili da napokon povjerujem da sam vrijedna Božje ljubavi.
Ova Korizma može biti drugačija. Ne zato što ćemo mi biti jači, nego zato što ćemo biti iskreniji. Jer Bog ne gradi na našoj snazi, nego na našem povjerenju.
Zato danas, na pragu Korizme, želim svim srcem krenuti. Ne savršeno, nego istinito. I vjerujem da upravo takav početak Bog najviše blagoslivlja.
Neka nam svima ova Korizma bude vrijeme povratka. Vrijeme obraćenja. Vrijeme novog početka.
Duhovni poticaj Živo vrelo 16. veljače 2026.
Biti kakav jesam pred Bogom
Postoji jedna tiha čežnja u srcu svakog čovjeka: biti prihvaćen takav kakav jesam. Ne zbog onoga što činim, nego zbog onoga što jesam. Ta čežnja posebno se budi u odnosu s Bogom. Jer pred Njim maske ne donose mir.
Koliko često se umorimo pokušavajući ispuniti tuđa očekivanja, a da nismo ni svjesni. Očekivanja obitelji, društva, Crkve, pa čak i vlastita očekivanja o tome kakvi bismo „trebali“ biti. I dok se trudimo, negdje se putem može izgubiti radost. Ona jednostavna, dječja radost da smijem biti svoja.
Marija nas uči nečemu sasvim drukčijem. Ona ne glumi pred Bogom. Ne skriva strah, ne skriva zbunjenost. Na anđelovu poruku ne odgovara sigurnošću, nego pitanjem: „Kako će to biti?“ U toj iskrenosti rađa se prostor da Bog djeluje. Marija nije znala sve odgovore, ali je bila istinita. I upravo zato je mogla reći: „Neka mi bude.“
Autentičnost pred Bogom znači doći Mu onakva kakva jesam danas. Ne onakva kakva bih trebala biti sutra. Ne bolja, ne pobožnija, ne jača. Samo stvarna. Sa svojim nemirom, s pitanjima, s radošću, ali i s umorom.
Radost u odnosu s Bogom ne dolazi iz savršenstva, nego iz blizine. A blizina se rađa u istini. Kad prestanem dokazivati i počnem se povjeravati. Kad prestanem glumiti i dopustim Bogu da me vidi.
Marija je Majka tišine i istine. Ona nas i u Međugorju neprestano poziva da se vratimo srcu, da budemo jednostavni, da molimo srcem. Jer molitva srcem nije savršena molitva – to je iskrena molitva.
Možda danas i ti i ja možemo učiniti mali korak: stati pred Boga bez riječi, bez objašnjenja, bez opravdavanja. Samo reći: „Gospodine, ovo sam ja. Ti me poznaješ. Učini me slobodnom da budem Tvoja.“
I vjerujem da se upravo tu rađa prava radost. Ne glasna, ne savršena, nego duboka i mirna. Radost da sam viđena. Radost da sam ljubljena. Radost da smijem biti svoja pred Bogom koji me poznaje do kraja. I u toj predanosti, kao i kod Marije, rađa se tiha, ali duboka radost. Radost da nisam sama. Radost da me Bog ljubi upravo ovakvu. Radost autentičnog života pred Njim.
