Ono čega mi je žao može biti odskočna daska boljem životu.
Godina sv. Franje, hercegovački pobijeni fratri, bl. Alojzije Stepinac, neke su od tema o kojima je u emisiji Susret govorio fra Jozo Grbeš, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije.
„Rođen i odrastao u jednoj divnoj obitelji u kojoj je bilo puno ljubavi, ali koja je bila i puna patnje. Otac je preživio križne putove i stradanja II. svjetskog rata. Dvojicu njegove braće ubili su četnici u Rami, kao i većinu muškaraca, isto tako i muža njegove sestre. Djed umro mlad, rekao bih od tuge. Rama je puno podnijela u 20. stoljeću. Mi kao da smo živjeli u pauzama između sukoba, ratova, odlazaka, dolazaka… Tako i moja obitelj. Rođen u Rami, jezero nas potopilo, moja obitelj otišla u jedno divno mjesto u Slavoniji, u Pleternicu. Zavolite ljude na različitim mjestima i oni oblikuju vas i vaše poglede na život“, kratko je fra Jozo odgovorio na pitanje o sebi i svojoj obitelji. Kao i o pozivu: „Poziv je uvijek misterij. To se u čovjeku nastani, to postaje njegov bitak, njegov život, njegov put – Božji poziv“.
Govoreći o Godini sv. Franje, naglasio je: „On ponovno dobiva na vrijednosti, važnosti, taj naš Franjo, taj običan siromašak iz Asiza, koji za sebe nije ništa tražio. Potpuni oprost… Nije to samo sebično traženje oprosta, nego je to odskočna daska u životu da i mi razumijemo da nam se nudi šansa, da čovjek može stati pred svoj život i kazati – ja bih ponovno. Možda smo zaboravili šutjeti. I možda smo zaboravili naći snagu u tišini, u njoj ima puno snage.“
Riječi su naši ambasadori, one o nama najviše kazuju, one govore tko smo mi, one izlaze iz naših najvećih dubina. One govore što je u nama.
Obradovao se pitanju o eventualno propuštenim milostima – potpunom oprostu u protekloj Jubilarnoj godini, ovoj Godini sv. Franje kada je također Crkva dala milost potpunog oprosta te kazao „Ja se u novije vrijeme pitam jedno obično, ali za mene jako važno pitanje, a to je da se čovjek pita s vremena na vrijeme – čega mi je žao? Mislim da ono čega mi je žao može biti odskočna daska boljem životu. Žao mi je, jučer sam nekog uvrijedio, neću više. Žao mi je, jučer sam o nekom loše govorio, neću više. Žao mi je na nekoga sam nagalamio u prometu, posvađao sam se, ukrao sam, bio sam bezobrazan, ovakav, onakav… Čega mi je žao? Jedno obično pitanje koje u ovoj godini može biti veliko pitanje u našem životu. Ako od njega počnemo, čega mi je žao, da nećemo ponavljati sebe u negativnom, da ćemo sebe vidjeti u nekom ljepšem svjetlu, da možemo za ljude učiniti te male obične svagdanje stvari u kojima ima najviše ljubavi. Zato je za mene to središnje pitanje. Sve više mi je to središnje pitanje.“
I u zaključku se vratio toj temi.
„Dobro je da se u ovoj godini oprosta pita čovjek, svatko u svome životu, svatko u svome grijehu – čega mi je žao? Pa da mi sutra ne bude žao onoga čega mi je bilo žao jučer! Možda je dobro da ove godine svatko od nas odluči prestati se baviti životima drugih. Ako im ne želimo, ne možemo pomoći i učiniti nešto dobro, nemojmo se baviti njihovim životima! Bit će nam žao. Bit će nam sutra žao. Riječi su naši ambasadori, one o nama najviše kazuju, one govore tko smo mi, one izlaze iz naših najvećih dubina. One govore što je u nama. Možemo li ono što je u nama poredati da vrijedi, da nam sutra ne bude žao? Možemo bolje“, naglasio je fra Jozo Grbeš.
Cijelu emisiju Susret poslušajte na našem YouTube kanalu.
Višnja Spajić
