U prošlotjednoj emisiji Magistra vitae, nastavili smo razgovor s ratnim fotografom i piscem Zoranom Filipovićem Zorom, razgovarati o ratnim danima 90-ih godina. U drugom dijelu emisije Filipović prisjetio se svoga izvještavanja s Kosova, gdje je naslutio što će se dogoditi u tadašnjoj Jugoslaviji te ispričao kako je snimio prve ratne fotografije na Banovini, na petrinjskom području u selu Dragotinci.
Prije Domovinskog rata, izvještavali ste s Kosova. Je li se već tada moglo naslutiti što će se 90-ih dogoditi u Jugoslaviji?
“Onaj tko je znao čitati znakove vremena, njemu je sve bilo jasno. Meni je tada sve bilo kristalno jasno, kada sam vidio te slike s Kosova i retoriku koja je pratila te snimke. Ta retorika je dolazila iz beogradskih studija i iz njihovih laboratorija, o opasnim Albancima koji za doručak jedu srpsku djecu, navečer siluju srpske žene, kćerke, majke, to mi je tako paralo uši, a kap koja je prelila čašu bila je fotografija rudara rudnika Stari trg u Trepči, koji su se odlučili zabarikadirati na par stotina metara ispod zemlje i ostati dole pod zemljom dok na Kosovu ne zavlada mir. Prateći tekst beogradskih reportera bio je: “Oni kao gladuju, dok su kamere upaljene, a kada novinari napuste to mjesto, oni jedu”. Ja sam odlučio da ću biti s tim ljudima. Sjeo sam u auto bez ikakvih priprema, toliko je u meni bio snažan taj impuls i snažan osjećaj gađenja na sve to. Inače Albanci su bili demonizirani u komunističkoj Jugoslaviji kao najslabiji i najnezaštićeniji. Odgojen sam tako da se identificiram sa onim koji pate i sjeo sam u auto, duboko sam odlučio u sebi da ću ja taj dan biti dole s tim ljudima. Došao sam taj dan, bio s njima i odlučio sam ostati na Kosovu dok to traje. Nitko me nije slao, nikakva redakcija, to je bio moj ljudski odgovor, ne čak ni reporterski, ja sam jednostavno odlučio biti s ljudima koji pate, jer to je najmanje što sam mogao učiniti, biti s njima, pokazati jednu ljudsku solidarnost. Tek sam poslije otkrio da mogu više pomoći ako izvještavam s Kosova. Kasnije sam javio redakcijama s kojima sam surađivao, zagrebački Start i Danas, da sam tamo. Sprijateljio sam se s političarima Albanske Alternative. Oni su me zamolili: “Zorane izvještavaj s Kosova, tebi će vjerovati, nama ne vjeruju”, i tako sam ja krenuo. Tako smo probili medijsku blokadu. Jako sam ponosan na to vrijeme, svrstali smo se u presudnom trenutku na pravu stranu, što je meni kasnije omogućilo da od tih istih Albanaca zauzvrat tražim da se oni stave na našu stranu kada je trebalo.”
Zoran Filipović o odrastanju u komunizmu, Live Aidu u Londonu, prvom dolasku u Međugorje…
Kada su krenule te promjene 90-ih, ustanak Srba i agresija na Hrvatsku, gdje Vas je to zateklo?
Moram se vratiti na Kosovo, tko je htio vidjeti i čitati te znakove, mogao je to vrlo lako čitati. Ja sam to znao i prepoznao i sa grupom mojih albanskih prijatelja, već te 1990. otišao sam prvo u Njemačku, zatim u Francusku i mi smo se opremili za rat. Ja sam tada nabavio sve da preživim, a na Kosovu sam naučio poštovati smrt i na neki način se pripremiti za ono. Znao sam da je taj povijesni zamajac počeo mljeti s Kosova, a da je Kosovo samo početna stanica na njegovom putu, da je Hrvatska krajnji cilj. Otišli smo u američke vojne trgovine u Njemačkoj i Francuskoj, kupili svu onu logistiku, ne oružje, ja oružje nikada nisam imao, čak ni u Domovinskom ratu nisam nosio oružje, a oružje nisam nosio iz toga razloga što su moje emocije bile toliko jake da sam se bojao da će moje emocije prevladati moj razum, i ako ja jednom upotrijebim oružje, da ga više nikada neću moći ispustiti. Bojao sam se da ne postanem zvijer, jer toliko su emocije u meni bile jake, još od tog vremena Kosova, pa vremena dok sam bio dijete u Bosni, proskribiranje Hrvata i demoniziranje svi su Hrvati ustaše, itd…, sve se to probudilo u meni. I kad sam se probijao u opkoljeni Vukovar, ja nisam nosio oružje i kada sam izlazio iz Vukovara, ja nisam nosio oružje, ma da su mi gurali: “Uzmi makar ovaj pištolj, pa ako te zarobe, ubij prvo njih, pa ubij onda sebe”, izvlačio sam dvoje malodobne djece iz Vukovara i dva ranjenika. Moja molitva u ratu nije bila da me dragi Bog poštedi, moja molitva je bila: “Molim te za brzu smrt”. Tisuće i tisuće drugih su bili u sličnoj situaciji kao ja, molio sam za njihov život, a za sebe sam molio brzu smrt, jer sam se bojao ako živ padnem u ruke, jer su već od Kosova bile razne tjeralice za mnom, jer moram vas podsjetiti te 1990. su izašle dvije moje knjige. Dan hrvatske smjene o 30. svibnja 1990. kada je došla smjena u Hrvatskom saboru, kad je staru komunističku vlast zamijenila nova demokratski izabrana na čelu s predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom, a druga je bila o Ademiju Demaçiju, jugoslavenskom Mandeli. To je čovjek koji je 20-ak godina proveo u jugoslavenskim zatvorima samo zbog toga što je govorio, zbog verbalnog delikta, ne zbog nikakvog terorističkog čina. Tim knjigama sam skrenuo pozornost srpskih vlasti na sebe.
Došao je rat u Hrvatskoj i prva fronta se otvorila na Banovini. Sjećam se, bio je vrući ljetni dan, kronični nedostatak slike, svi pričaju o ratu, a nitko rata i sliku rata još nije vidio. I sjedio sam sa grupom svojih prijatelja novinara s HTV-a i nekih drugih, i svi su pričali kako se ne može doći do toga, ja sam rekao: “Ja ću sutra donijeti sliku”. I otišao sam na to petrinjsko područje, tamo je bilo selo Dragotinci, koje je neprijatelj sravnio sa zemljom topovskom i minobacačkom paljbom. Poslije su desantom na selo, zarobili te seljane, odveli ih u zarobljeništvo. Ja sam otišao s mojom kolegicom, Ines Sabalić, koja je uporno željela ići sa mnom, ma da je bilo jako opasno. Mi smo išli kroz ta pšenična polja kao dva luđaka, tako smo se i ponašali, jer smo znali da nas ovi gledaju kroz snajpere, mlatarali smo i pjevali, kao dva luđaka puštena iz mentalne institucije, šeću se kroz kukuruzna i pšenična polja. Tako smo ušetali, skrio sam kameru u hlače i rezervne filmove u čarape, i ušli smo u to selo i posnimio sam sve. Našli smo preživjele koji su nam dali svoja svjedočenja i tu večer u Dnevniku HRT-a, Branimir Bilić je bio urednik Dnevnika, u kojem su praktično prikazane prve slike rate u Hrvatskoj, moje fotografije. Poslije je popularna bila emisija Slikom na sliku i onda se u večernjim satima radio rezime tih dnevnih događaja i u toj emisiji, to su bile prve fotografije rata, moje fotografije koje su ušle u taj hrvatski medijski prostor i poslije i svjetski, od Vukovara do Dubrovnika, znači sva ratišta uglavnom koja sam ja posjećivao. Ja sam bio najviše fokusiran, kao i svi u to vrijeme, na Vukovar i južno bojište, Dubrovnik. Koliko god je to bilo teško vrijeme, istovremeno je to bilo i vrijeme ponosa i slave, i tad smo hodali uspravno ovom zemljom. U hrvatskom slučaju mi smo se morali boriti za pozornost, mi nismo u tom trenu, kada je hrvatska bila izložena srpskog agresiji, mi nismo imali ni jednog saveznika osim Svete Stolice, osim Ivana Pavla II. Mi nismo imali nikoga na svojoj strani i mi smo morali uvjeravati cijeli tzv. civilizirani svijet, da smo mi žrtve, a ne agresori, jer nas je ta srpska propaganda predstavljala zločincima i ustašama”.
Cijelu emisiju poslušajte na našem YouTube kanalu, a u ovotjednom trećem i posljednjem dijelu donijet ćemo priču o tome kako se ratni fotograf i pisac Zoran Filipović Zoro probio u opkoljeni Vukovar i Dubrovnik, te kako je prekinuo suradnju s agencijom Magnum iz Pariza, koja nije htjela objaviti njegove fotografije koje je zabilježio nakon masakra u Voćinu.
Andrija Šego
