Ivan je krstio vodom, i to na vodi, rijeci Jordanu. Zato je i nazvan sveti Ivan Krstitelj. U starijem hrvatskom jeziku zvao se i sveti Ivan Vodokrst. Tu je voda važna pojavnost, ono vidljivo, površinsko. Iz toga su nastali razni običaji blagoslova voda (jezera, rijeka). Imamo svezu krstiti vodom, ali i krstiti vodu u značenju „blagoslivati vodu“, što se je činilo uoči blagdana ili na sam blagdan Vodokršća. Imamo nazive blagoslovljena ili sveta voda. Tom su se vodom blagoslivale kuće, obitelji, polja, stoka itd. Običaj blagoslova vode na taj blagdan tipičan je za istočne crkve, ali se proširio i na mnoge njima bliže narode.
Sasvim je razumljivo da je na temelju toga nastao stari naš naziv toga blagdana Vodokršće (koji se pojavljuje u nekoliko inačica).
Samo taj naziv uz polatinjeni grecizam epifania nalazimo u Kašićevu Ritualu rimskom (1640.) i obilno je potvrđen u hrvatskim izvorima nekoliko posljednjih stoljeća. Znatno je češći u hrvatskim izvorima nego naziv Bogojavljenje ili Tri kralja.
Ipak, nije nam bitna voda ni Ivanovo krštenje vodom. Bitan nam je Isus. Pri njegovu krštenju očituje se trojstveni Bog (Otac, Sin i Duh Sveti). U to će se ime ljudi krstiti, i to „vodom i Duhom Svetim“. To je sakramenat krštenja, što ga je Isus ustanovio.
U svakom krštenju sudjeluje trojstveni Bog, ali se ne očituje tako snažno kao na Krštenju Gospodinovu. Na krštenju dobivamo neizbrisiv pečat.
Naziv Vodokršće danas je vrlo malo u uporabi. Rijetko ga možemo naći u novijim kalendarima.
Dobro se je sjećati Isusova i našega krštenja.
Zato radosno pjevajmo:
