Svakodnevne mise su uvijek dupkom pune – vidi se da ljudi dolaze u crkvu sa svojim stolicama kao da su znali da će crkva biti popunjena. I to me je već oduševilo.
Kardinal Peter Turkson, kancelar Papinske akademije znanosti i Papinske akademije društvenih znanosti boravio je u privatnom posjetu Međugorju prošli tjedan.
Kardinal Turkson u Vatikanu je obnašao niz dužnosti, bio je predsjednik Papinskog vijeća za Pravdu i mir od 2009. do 2017., prefekt Dikasterija za promicanje cjelovitog ljudskog razvoja od 2017. do 2021. godine, a prije toga bio je nadbiskup Cape Coasta u Gani od 1992. do 2009. godine. Kardinalom ga je imenovao papa Ivan Pavao II 2003. godine. Član je Dikasterija za nauk vjere, Dikasterija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, Dikasterija za evangelizaciju i Dikasterija za jedinstvo kršćana.
U petak 13. veljače predslavio je svetu misu te u pratnji svoga tajnika posjetio međugorska molitvena mjesta te našu Radiopostaju Mir Međugorje za koju je dao i intervju. Na početku smo kardinalu Turksonu poželjeli dobrodošlicu u Međugorje.
”Hvala vam, hvala na prilici ne samo posjetiti hodočasnička mjesta nego i podijeliti s vama ovaj društveni vid posredovanja i vaše službe ovdje u Međugorju”, kazao je kardinal Turskon.
Kada i kako ste prvi put čuli za Međugorje?
”Za Međugorje sam čuo već prije dosta vremena – kada je priča o Međugorju počela s vidiocima, a posebno kada je ovaj događaj stavljen na proučavanje i istraživanje od strane Vatikana, jer sam dio Dikasterija za nauk vjere. Taj Ured je, kako znate, imao ovu veliku zadaću potvrditi autentičnost ukazanja i čitavog zbivanja oko toga, tako da uvijek sam sudjelovao u tim proučavanjima – kada su pojedini kardinali poslani ovdje istraživati, mi ostali smo slijedili sve to od tamo. To je ona intelektualna razina – proučavanje i istraživanje. Ali ima i druga dimenzija koja je osobna i duhovna. I ona me dovela ovdje. Ne dio o istraživanju i proučavanju, nego osobno i vjersko iskustvo. Baš kao što sam podijelio s fratrima, bio sam ohrabren doći ovdje od jedne prijateljice koja je doktorica iz Gane. Doktorica je već 38 godina u Njemačkoj. I ona mi je ispričala svoju priču te me poticala doći ovamo posjetiti i to iskusiti.
Ako mi dopustite malo vremena, podijelio bih s Vama priču ove doktorice. Ta gospođa je specijalist u akupunkturi i specijalist psihoterapije, specijalist interne medicine. Znači, dobro je učena. Nažalost, suprug ju je napustio. I dolazi ovdje u Međugorje moliti Gospu i Isusa: ‘Sada kad me je moj suprug napustio, što želiš da činim od svoga života?’. I svjedoči da je čula glas – ‘Idi, klanjaj mi se’. I od tog trenutka započelo je njezino trajno klanjanje. Štoviše, s dopuštenjem svog biskupa u Njemačkoj, sada kardinala Marxa, imala je u svojoj kući posvećenu hostiju – Presveti Sakrament, za ovo trajno klanjanje. Sv. Mise nikad ne propušta. I svako toliko vremena, prenosi ovu svoju želju u misije. Kao liječnik, ide ponekad u Meksiko, ide u zemlje Latinske Amerike i Afrike pomoći ljudima sa svojim strukama u liječenju. I jednom prigodom sam sam otišao do nje sa željom odraditi tretman akupunkture. Kad je odradila tretman, rekla mi je ‘Moraš otići u Međugorje!’ Rekao sam – dobro. I ove godine, prigodom slavlja Gospe Lurdske – još jedno marijansko ukazanje – našao sam slobodnog vremena u kalendaru Akademije gdje radim – Papinska akademija znanosti i Papinska akademija društvenih znanosti u Vatikanu – našao sam slobodnih dana i odlučio ih iskoristiti te posjetiti Međugorje. Eto zašto sam sada ovdje.”
Ovdje je specifično što se upletala sama civilna vlast: budući da je vlast tog vremena bila komunistička, htjeli su ugušiti ovo iskustvo stvarajući pritisak i otpor.
Prvi put ste u Međugorju, što Vas je na poseban način dodirnulo?
”Moj boravak još nije dovršen. Imamo još par dana. Čuo sam, svakako, mnoga svjedočanstva o Međugorju: mnoštvo ljudi koje ovdje dolaze, iskustva ozdravljenja, iskustva mira, mogućnost ispovijedi i otkrivanja Boga u životu pojedinca – tolika su svjedočanstva. Iako je moj prvi posjet Međugorju, glas o Međugorju je pretekao moj dolazak ovdje. Već je jasno: svakodnevne mise su uvijek dupkom pune – vidi se da ljudi dolaze u crkvu sa svojim stolicama kao da su znali da će crkva biti popunjena. I to me je već oduševilo. Dolazeći iz mjesta kao što je Italija – Rim, zapravo – gdje postoji vjersko iskustvo jer su tu prošli Petar i Pavao, iskustvo ranokršćanskih mučenika Rima – i sva ova povijest iskustavâ vjerskog svjedočenja na tom mjestu – ali ne potiče ljude kao što je to slučaj ovdje. Možda je razlog što se to tamo dogodilo davno u prošlosti, ali vjerska iskustva ne bi trebala biti stvar prošlosti, jer ta prošlost služi da bi nam dala jednu tvrdnju: da je Bog tu, da je živ – i zbog te tvrdnje nije povijest, već stvarnost s kojom narod treba uvijek živjeti.
Tijek vremena ne bi trebao dovesti do pada, u smislu religioznosti, nego bi trebao hraniti i biti u službi rasta. Ovdje je dakle razlika što je vjera još uvijek živa, ljudi dolaze pronaći vjeru ovdje. Čuo sam neka iskustva da se ljudi poslije svoje krizme udalje od Crkve, a ovdje ponovno pronađu smisao i vjeru. To je iskustvo ove liječnice koju sam spomenuo, jer je njezina praksa u Njemačkoj dokazala da postoje čuda. Kada joj dođu pacijenti i prije nego im dadne lijek, započne s njima razgovor i već osjete izlječenje. Ne bih želio koristiti izraz moć ili snaga – ali, vjersko iskustvo ovdje se tako širi da dotiče živote ljudi i čini te ljude sposobnima donijeti vjersko iskustvo koje ovdje dožive dalje, drugim ljudima i drugim životima.”
Marija je važna ne samo zbog svoje poruke nego kao svjedočanstvo života nakon smrti. Život nakon smrti postoji, život kojeg Marija živi i koji se očituje u svim ukazanjima.
Po Vašem mišljenju, je li Međugorje drugačije od drugih hodočasničkih marijanskih mjesta?
”Jedna stvar je identična – ista: to je Marija, Marijina uloga je stalna. I tu su Marijina ukazanja. Reći ću najprije sličnosti da bih došao do razlika. Sličnost iskustva Međugorja kao i onog iz Fatime, iz Kibeha u Africi – u Ruandi, iskustva su gdje je Gospa, mogli bismo reći, u svojoj ljubavi i suosjećanju s čovječanstvom opominjala, tražila od osoba i vodila ih da izbjegnu katastrofu ili neugodnost koja ima doći. Ukazanja u Kibehu su prethodila genocidu. Ovdje su ukazanja prethodila ratu. U Fatimi su prethodila svjetskom ratu. Tu imamo sličnost.
Ovdje je vjera još uvijek živa, ljudi dolaze pronaći vjeru ovdje
Također poruka koja je stalna jest poziv na obraćenje: obraćenje i molitva za mir i ljubav prema drugima. Sve ove poruke su trajne. Ali lik kako se Gospa ukazuje podliježe malim razlikama. Polazeći od slike koja dolazi od vidioca koji su vidjeli Gospu, pronalazimo različitosti: u Lourdesu je u bijeloj haljini s plavim pojasom, u Fatimi malo različita, kao i ovdje. Ovdje kao da je Gospin plašt nošen blagim vjetrom… i te razlike se trebaju razmatrati. Druga stvar: u Fatimi je bilo troje djece, u Lourdesu samo jedna osoba, a ovdje već imamo malu grupu djece – njih šestero. To su neke razlike koje se mogu vidjeti. U Lourdesu i Fatimi biskupi i crkvene vlasti se potiču prihvatiti ovaj događaj, pomalo kao i ovdje, ali ovdje je specifično što se upletala sama civilna vlast: budući da je vlast tog vremena bila komunistička, htjeli su ugušiti ovo iskustvo stvarajući pritisak i otpor. Za primjer, jutros smo šetajući došli do jednog mjesta gdje su tada upozorili djecu da ostanu dolje jer je milicija bila gore i čekala ih na brdu. Tu se vide ove neke izvanjske razlike, ali poruka koja je stalna jest poziv na obraćenje čovječanstva i slušanje poziva njezinog Sina na obraćenje i odricanje od grijeha.”
Kako gledate na Međugorje nakon odluke ‘Nihil obstat’ Dikasterija za nauk vjere od 19. rujna 2024. godine?
”Bio sam dio tog procesa. To je bio zadatak DDF – Dikasterija za nauk vjere – i oni su izdali taj dokument, tu Notu. Bio je to nastavak našeg sastanka tamo. Znamo da je autor prefekt Kongregacije za nauk vjere, ali je Savjetništvo tog Dikasterija bilo također upleteno. Ovaj dokument služi da osnaži vjeru ljudi koji imaju iskustvo onoga što se dogodilo ovdje. To je potvrda iskustva, pridaje se važnost onomu što se dogodilo ovdje. U tom smislu ohrabruje hodočasnike i njihovu želju doći ovdje, obnoviti i uspostaviti njihov odnos s Bogom – s Isusom, posredništvom Njegove majke Marije. Postoji jedna stvar koju taj dokument nije doticao, jer je to stvarnost koja je nastupila kasnije, a to je rasprava o ulozi Marije u djelu otkupljenja svijeta. Možda već znate da je bila rasprava o naslovu „Marija suotkupiteljica“ itd. Ta rasprava stoji. Ali vjerujem da u svim ovim marijanskim ukazanjima Marija nikad ne prestaje upirati prstom na svoga Sina – On je Spasitelj. Kao što kaže Petar – odmah nakon uskrsnuća kada je bio pozvan od sinedrija (židovskih vlasti) – i njegovo je svjedočanstvo ovo: samo je jedno ime koje je Bog dao ljudima na spasenje – a to je ime Isus (usp. Dj 4, 1-12).
Marija je naša zagovornica. Marija uvijek upućuje na riječi svoga Sina – obraćenje ljudi i činjenicu da je došao spasiti grješnike.
Znači, naše spasenje dolazi od Isusa. Ako Bog koristi osobe, na poseban način Gospu, koristi ih da bi ostvario svoj plan spasenja, ali Spasitelj je jedini. Ta Ivan Krstitelj je govorio ‘Nisam dostojan odriješiti mu remenja na obući’ – ta rečenica je hebrejski izraz gdje Ivan Krstitelj citira odlomak iz knjige Ponovljenog zakona (Pnz 25), gdje odriješiti remenje na obući znači preuzeti nečiju zadaću, poslanje. Ivan tako govori da nije dostojan preuzeti Njegovu zadaću – tako, Spasitelj je samo jedan jedini – a to je Bog i čovjek Isus Krist. U tom smislu, vjerujem da Marija uvijek ukazuje na svoga Sina. Da, Marija je bila pod križem, pratila je svoga Sina u njegovom poslanju itd., ali ne vjerujem da Marija želi reći ‘Ja sam otkupiteljica, spasiteljica’ – ništa slično! U našoj pobožnosti, kao i ja kod svoje kuće kad, na primjer, molimo Gospine litanije, počinjemo s ‘Gospodine, smiluj se’, ‘Kriste, smiluj se’; a kad se dođe do Marije, Majke Božje, mijenja se – ne govori se više ‘smiluj nam se’, već ‘moli za nas!’. Ova promjena pomalo očituje i status Marije i njenog Sina. Smiluj nam se, smiluj nam se – Isuse; a Marijo – moli za nas! Marija je naša zagovornica. Marija uvijek upućuje na riječi svoga Sina – obraćenje ljudi i činjenicu da je došao spasiti grješnike.”
Koje je značenje Marijinih ukazanja kroz povijest?
”Evo ovdje sam s vama, pričam na Radiju, slušatelji me ne vide – koji me vidite, vidite da sam iz Gane, koja je u zapadnoj Africi. Jedno vrijeme sam bio biskup u Gani i papa Benedikt XVI. me je doveo u Rim, najprije da budem odgovoran za ured za pravdu i mir. S dolaskom pape Franje, ujedinili smo četiri Vijeća: pravda i mir, dušobrižništvo zdravstvenog osoblja, dušobrižništvo selilaca i putnika te Cor unum – stvarajući ono što se sada zove Dikasterij za promicanje integralnog ljudskog razvoja. Kad je papa Pavao VI. išao u posjet Ugandi, rekao je da Crkva ima i jednu drugu zadaću. Ta zadaća nije duhovne naravi već civilne. Zadaća u kojoj Crkva daje svoju potporu – a ta zadaća jest razvoj. Razvoj osobe kao slike Božje. To je ono čime se taj Ured bavi. Sada, moja zadaća, kao kancelara Akademije znanosti i Akademije društvenih znanosti, jest pomoći našim znanstvenicima u shvaćanju da sve vodi k Bogu. Kako je papa Benedikt govorio: Put za upoznavanje Istine jest dvojak: vjera i znanost; to su dva puta iste istine – istine o Bogu. To je naša zadaća koju mi promičemo. U tom smislu i vama govorim: Bog koji je sve stvorio, povremeno se služi svojim stvorenjima da očituje svoju prisutnost, svoj plan, svoju želju za spasenje svijeta. To čini i s ovim ukazanjima. Time se i prirodne sile u njegovu naumu koriste da bi On otkrio božansku stvarnost svog nauma i svoje prisutnosti. Kada do mene dođe netko tko sumnja u život poslije smrti, onda upitam ‘Ma s Isusovim uskrsnućem i s Marijinim ukazanjima kako može netko sumnjati?’.
Dakle, kada imamo Marijino ukazanje, Bog nam želi reći da ima nešto preko, ‘s onu stranu’ smrti. U protivnom, marijanska ukazanja ne bi bila moguća, ne bi imala smisla. Dakle, ova ukazanja služe ne samo za poruku, nego pomoći shvatiti nam stvarnost života poslije smrti. Marija je umrla, to znamo, ali živi sada jedan život u Bogu koji joj daje nadnaravne mogućnosti, nije više zatočena u ovom fizičkom, može se ukazati. Marija je važna ne samo zbog svoje poruke nego kao svjedočanstvo života nakon smrti. Život nakon smrti postoji, život kojeg Marija živi i koji se očituje u svim ukazanjima. Poput njezinog Sina. Ovih dana postoji velika sumnja da život prestaje sa smrću, s ukopom. Marija kaže da postoji život. Isus sam to kaže. A marijanska ukazanja su kao pečat, svjedočanstvo takve stvarnosti. To je svjedočanstvo koje marijanska ukazanja nama daju što se događa sa životom nakon smrti.”
Hvala vam puno na ovim riječima, na izdvojenom vremenu za program Radiopostaje Mir Međugorje i naravno – očekujemo Vas ponovno u Međugorju.
”Na kraju, molim Boga da po zagovoru Marijinom blagoslovi sve slušatelje i sve one koji će doći u Međugorje živjeti ovo iskustvo – u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.I molite za nas.”
Razgovarala: Dragana Pavlović
Preveo: fra Antonio Primorac
