ITM 2026., međunarodna katolička IT konferencija održana je u Međugorju od 5. do 8. ožujka. I ove godine okupila je stručnjake, developere, AI entuzijaste i inovatore, pružajući uvid u najnovije trendove, praktične primjene umjetne inteligencije i pitanja etike u tehnologiji. Jedan od istaknutih govornika ITM-a ove godine bio je Matija Kopić, suosnivač i CTO tvrtke Gideon Brothers, koja razvija napredne AI‑pogonjene robotske sustave za rad u stvarnom svijetu — od automatiziranog upravljanja u logističkim centrima do autonomnih interakcija u dinamičnim fizičkim prostorima. Matija je rođen i odrastao u obitelji poljoprivrednika u Slavoniji, gdje je od malih nogu pomagao u svakodnevnim poslovima na farmi. To iskustvo rada s prirodom i odgovornosti prema obavezama oblikovalo je njegov praktičan i promišljen pristup tehnologiji, utemeljen na posebnom poštovanju složenosti stvarnih okruženja.
Prije nego što se posvetio robotici, Matija je osnovao i uspješno razvio startup Farmeron — softversku platformu za upravljanje farmama stoke koja je postala međunarodno prepoznata i korištena na najvećim farmama diljem svijeta. Njegov profesionalni put karakterizira spoj tehnološke izvrsnosti, praktičnog rješavanja problema i duboke osobne vizije – vizije u kojoj tehnologija služi ljudima i unapređuje svakodnevni život. Matija Kopić je gostovao u programu naše Radiopostaje. Prije svega kazao nam je o iskustvu sudjelovanja na trećoj IT konferenciji u Međugorju.
„Uvijek je zadovoljstvo doći natrag u Međugorje. Ovdje smo često, prije svega obiteljski, a onda i u sklopu raznih duhovnih događanja, duhovnih obnova, kako dolazim iz Osijeka, onda sam često ovdje i s našom molitvenom zajednicom Svete Obitelji. Međugorje je mjesto koje vas uvijek iznova ostavi bez riječi, pa je tako bilo i na ovoj konferenciji. Bilo mi je drago ponovno sresti neka poznata lica, ali i upoznati nove ljude koji iskreno traže odgovore, odgovore koje može dati samo Gospodin kroz svoju Crkvu u ovom dosta turbulentnom vremenu tehnoloških previranja kojemu svjedočimo. Za mene je to sve skupa bilo jedno obogaćujuće iskustvo i sretan sam što sam mogao sudjelovati.”
Matija Kopić je govorio i o značenju Međugorja u njegovom životu.
„Za Međugorje sam čuo davno. Ne mogu se točno sjetiti koje je to godine bilo, sjećam se prvog posjeta Međugorju, to je bilo oko 1995. godine kada sam s obitelji tu došao. Moji roditelji su me tu doveli. Na jednom putovanju na more smo stali u Međugorju i proveli tu neko vrijeme. Tako da od djetinjstva nosim tu sliku Međugorja kao posebnog mjesta između neba i zemlje. Kao mjesta gdje se događa nešto što mojim fizičkim očima nije razumljivo, ali možda mojim duhovnim očima postaje jasnije kad dođem i kad proboravim ovdje neko vrijeme. To je mjesto u kojem je jedan poseban poziv od Gospodina na novi život, na obnovu svoga krsnoga obećanja, na novi život vjere, doživjela i moja supruga. Tad nije bila moja supruga, nismo se poznavali, međutim od nje je krenulo. Ona je na jednom putovanju s molitvenom zajednicom ovdje na ovom mjestu doživjela jedno iskustvo obraćenja. Onda je i njezinim posredstvom i njezinim molitvama Gospodin i mene privukao natrag u svoje krilo. To se dogodilo 2015., 2016. godine, i od tada smo gotovo stalno, odnosno svake godine barem jedan put u Međugorju.
Mislim da čovjek na najdubljem nekom mjestu svoga srca očekuje iskustvo Boga. Bili mi toga svjesni ili ne? Tražili mi to iskustvo ili ne? I vjerujem da ljudi koji dolaze u Međugorje traže iskustvo. Bili oni blizu Bogu ili bili vrlo daleko od Boga. Možda su čuli od nekoga da se ovdje nešto posebno događa. Ali evo, doista vjerujem da nas ovdje na ovo mjesto dovodi jedna posebna Božja prisutnost na ovome mjestu i ta želja u mom srcu da doživim njegovu prisutnost iz početka. Ja ću vam sad posvjedočiti jednu vrlo konkretnu stvar zbog koje želim dolaziti u Međugorje svake godine do kraja svoga života. Prije nekoliko godina u jeku Covid krize, otac moje supruge Mateje, Mladen, dakle moj punac je u vrlo teškom stanju, praktički na rubu smrti, ležao u bolnici. Doktori su ga otpisali. Rekli su nam da ne postoji ni jedan komadić njegovih pluća koji je zdrav, koji nije zahvaćen virusom. Dakle, bio je priključen na aparate, na respirator i jedan dan smo, sjećam se moj šogor i ja, dakle ženin brat i ja, išli tamo, išli smo se pomoliti za punca i to je više manje bio nekako susret oproštaja s osobom koja odlazi. Te noći smo podigli grupe molitelja da se pred Presvetim oltarskim sakramentom mole za njegovo ozdravljenje i za njegov život. A ja sam se obratio svoje mami, našoj Gospi Međugorskoj. I evo, doista sam te noći vapio da ona posreduje njegovo ozdravljenje, da po njezinom zagovoru ta naša velika molitvena nakana bude prinesena pred lice njezinog Sina. I naravno, kao što i slutite, to čudo se dogodilo. Neobjašnjivo, potpuno neobjašnjivo, on se probudio sljedećeg jutra. Nama su liječnici rekli da su ga skinuli s toga aparata, bili su i oni u stanju šoka, što on uopće može disati samostalno nakon što su ga skinuli s toga aparata. I sjećam se, rekli su nam, ako ostane bez aparata sat vremena, to će biti dobro, mi ćemo onda njega vratiti natrag na respirator i onda ćemo ga svaki dan pomalo odvajati od respiratora. On se više nikad nije vratio na respirator. Nikad. On je danas s nama, vjerujem, posredstvom zagovora naše nebeske Majke.”
Dragana Pavlović
